Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 

 

POLITICKI MENTALITETI

Povratak boljsevicke retorike
 

  Ovih dana na trgovima u Crnoj Gori, povodom godisnjice, navodne, Miloseviceve pobjede nad silama NATO-a, kao u nekom preciznom vremeplovu, ponovo vaskrsava najuproscenija antizapadna retorika za koju se vjerovalo da je potpuno iscezla iz pamcenja danasnjih generacija. Zapadne zemlje, sa posebnim naglaskom na Ameriku, opet su eksploatatori, kolonizatori, fasisti, esencija  zla...  
   Istina, iz ukupnog boljsevickog verbalnog arsenala, poznatog iz vremena po zavrsetku drugog svjetskog rata, iskljuceno je svako pominjanje radnicke klase, proletera i proleterijata, sto govori da, bar na retorickoj ravni, takozvani klasno socijalni momenat u najnovijoj mitingaskoj euforiji pristalica SNP, prividno ne igra nikakvu ulogu. Samo je mrznja prema Zapadu ostala nedirnuta kao u najrigidnijim poslijeratnim godinama, ako ne jos i pojacana. U svijesti nedovoljno obrazovanog crnogorskog mitomanskog mentaliteta izvrsene su, u odnosu na istorijsku istinu, nevjerovatne redukcije i simplifikacije: najveci dio verbalnih "branilaca" srpstva u Crnoj Gori iskreno vjeruje da su u drugom svjetskom ratu ne samo Njemci, nego i Amerikanci i Englezi, bili fasisti, jer kako tada, tako i danas, zele da okupiraju i podjarme na planeti jedino slobodni i nezavisni srpski narod. Amerika nas truje pokvarenom psenicom, a kad smo u Titovo doba obilno krkali tu istu psenicu nije joj nista falilo. Zanimljivo je da se od nje, a jeli smo je najmanje jednu deceniju, posebno poslije razlaza sa SSSR-om i prekidom svih privrednih veza sa Sovjetskom imperijom, a i ranije, niko nije otrovao. 
   Sva tehnologija koja nam je u poslijeratnim decenijama omogucavala neosporni i vidljivi ekonomski napredak kupljena je na Zapadu, najvise u Njemackoj, koja je republici Srbiji u bivsoj Jugoslaviji, predstavljala prvog privrednog partnera. Kad je doslo do serije najnovijih srpskih balkanskih ratova, prekida veza i sankcija medjunarodne zajednice prema SRJ, najveci dio industrije u Srbiji bukvalno je stao. Ne samo da vise nije bilo obnavljanja masinskog parka, nego ni rezervnih djelova za koje se svaki cas trcalo u Njemacku. Bez obzira na dugogodisnje intenzivne privredne veze, nekadasnji, a i danasnji poduzi boravak nezanemarljivog dijela domacih radnika na privremenom radu u inostranstvu, a to znaci prije svega u Njemackoj, danasnje pristalice antizapadne retorike ovu zemlju zamisljaju kao Radosavov otac u "Djekni" koji na sinovljevo pitanje: "Tata, kako cu poznati kad je Njemacka, da sidjem iz autobusa?", poslije krace nedoumice, odgovara: "Kad vidis sljemove - to ti je Njemacka". 
   Mozda bi ovu vrstu antizapadne histericne propagande mogli uzeti kao relativno benignu da ona ne povlaci za sobom i borbu protivu zivota i progresa, ali i potpuno ponistavanje svakog specificnog crnogorskog interesa i perspektive. Pristalicama slicnog misljenja pada mrak na oci ako se pomene Crna Gora kao dio mediteranskog, dakle, zapdnoevropskog prostora, ili se naglasi njeno mediteransko obiljezje, makar samo konstatacijom da je Crna Gora i pomorska zemlja, odnosno da to u nesto srecnijim okolnostima moze biti. Otuda dolazi otvorena mrznja i prema imenu Dukljanske akademije, koja nije drzavna ustanova vec nevladina organizacija, pa i prema civilizacijskim vrijednostima sacuvanim u crnogorskim primorskim gradovima, sve do otpora prema karnevalskim svecanostima kao sastavnom dijelu vjekovne tradicije naseg primorskog svijeta. 
   Sa militantnim antizapadnim raspolozenjem dobro se slaze i negiranje crnogorske nacionalne individualnosti, istorije, crkve, jezika i kulture. Pristalice antizapadnog nacina misljenja i retorike, olicene, prije svega, u opozicionoj Socijalistickoj narodnoj partiji, svakog negatora crnogorskog nacionalnog subjektiviteta uzimaju ne samo kao osvjedocenog politickog prijatelja, nego i bukvalno predvodnika, i to od mitropolita Amfilohija i Srpske pravoslavne crkve do Seselja, ili vanparlamentarne Srpske narodne stranke sa kojom najavljuju predizbornu koaliciju.
   U uzaludnoj borbi s vjetrenjacama, podrazumijevajuci da je antizapadno sve sto je srpsko, pristalice SNP, koji su se u popisu 1991. godine najvecim dijelom pisali kao Crnogorci, sada postaju Srbi iz inata, valjda drzeci da ce tako najbolje napakostiti nomenklaturi Mila Djukanovica i njegovoj politici otvorene saradnje sa zemljama zapadne demokratije, prkoseci time mozda i samoj Medlin Olbrajt. Dok spaljuju lutku sa Klintonovim likom pred Americkim kulturnim centrom slavodobitno dizu tri prsta, a jedan od njihovih intelektualnih perjanica, profesor univerziteta, pisac deseterackih stihova, u "Danu" potpisuje aforizam: "Mi smo uvijek spremni da dignemo dva prsta za tri prsta".  
   Konacno, kao najociglednije sredstvo izdaje "nacionalnih" interesa, koja se prebacuje crnogorskoj vlasti, mada se tesko moze pogoditi sta se pod nacionalnim interesom podrazumijeva, obozavaoci antizapadnog svjetonazora vide u "sramotno" neporusenoj Crnoj Gori u proslogodisnjem NATO bombardovanju. Samo bi potpuno izlomljena, i za zivot neupotrebljiva Crna Gora, predstavljala istinski izraz SNP patriotizma i vjernosti zajednickoj drzavi, a bombardovanjem i sravnjenom Crnom Gorom NATO bi, navodno, tek bio konacno porazen. Ovako, u Milosevicevoj "blistavoj" pobjedi ima neke tamne mrlje koja se ne moze oprostiti. U danasnjem crnogorskom politickom vodvilju, u kome glavnu ulogu antizapadne babaroge, svojom voljom, tumaci SNP, i krstaski rat protiv zapadnih junica postaje sveti zadatak i blagosloveni dokaz opravdanosti vlastitog "patriotskog" nadimanja.  
   U ime srpstva, odnosno zajednicke drzave, sto se uzima kao bukvalni sinonim, treba spaliti i bavarske junice i nacionalno pozoriste koje se usudilo da, mimo volje SNP, odnosno, beogradskih nalogodavaca, postavi na repertoar predstavu "Marko Miljanov". Treba, po mogucnosti, negirati jos i postojanje crnogorskog mora koje je, opet, izdajnicki povezano sa Zapadom. Nevjerovatna smjesa elementarne neobavijestenosti, primitivizma i neizljecivog kompleksa inferiornosti vise nego vidljivo zraci iz najnovijeg talasa neoboljsevizma cije davno ubajacene poruke iznova tutnje Crnom Gorom. Istina, mali ili zanemarljivo mali broj mladih ljudi, pristaje da se svrsta pod slicnu zastavu. No broj starijih, koji je tako ponosno uzdizu, ipak je dovoljno zabrinjavajuci. 
   Histericna antizapadna retorika, u prirodnoj sprezi sa velikosrpskim sovinistickim pretenzijama prema Crnoj Gori, kako se priblizava termin lokalnih izbora u Podgorici i Herceg-Novom, medju pristalicama SNP dobija na intenzitetu i razvija se do krajnjih paroksistickih mjera i dimenzija. Da li je to svjedocanstvo ocigledne nezrelosti dijela crnogorskog drustva, ili fatalisticki nagon za samounistenjem? 
 

Rajko CEROVIC