Make your own free website on Tripod.com

 

 

Feral Tribjun, broj 731 - 20. rujna 1999.

NA KRAJU KRAJEVA

POVRATAK U ĆELIJU

Nakon Tuđmanove spomen-kuće bilo je savršeno logično da na red dođe spomen-ćelija. Nakon što je krivotvoreno mjesto rođenja i odrastanja, treba krivotvoriti i muke koje je Tuđman prošao da bismo bili ovdje gdje danas jesmo

Piše: Miljenko JERGOVIĆ

Iza nekih pisaca ostale su spomen-sobe. U njih gradske uprave dovode turiste i studente, televizije snimaju dokumentarne emisije, a glumac-recitator zavaljen u piščevu fotelju, s piščevim guščjim perom u ruci recitira njegovu najznamenitiju pjesmu. I nikome više nije važno je li pisac ikada živio baš u toj i takvoj sobi i jesu li fotelja i pero pripadali baš njemu ili su tu doneseni iz neke gradonačelničke kancelarije i služe samo tomu da pokažu kakvu i koliku pažnju pridajemo nacionalnoj kulturi i njezinim veličinama.
Međutim, postoje pisci koji se cijeloga života pripremaju za spomen-sobe i koji ne stižu ni pisati jer provode vrijeme nabavljajući fotelje i nagovarajući nadležne na svoju veličinu. Zbog takvih, u nas je uvijek bivalo više spomen-soba nego prave književnosti.
Pa, iako je spomen-soba baš uvijek laž, ona je zbog nečega ipak korisna. Posjetitelju se, naime, sugerira kako put do književnosti uvijek vodi preko ovakvog ili onakvog radnog stola, bijelog papira i pisaljke. A mora se priznati, puno je manje zlo turiste i studente podgovarati i nagovarati na pisanje nego im recimo pokazivati oružje iz kojega je neki naš narodni junak pucao na neprijatelja. Čudo jedno koliko su ljudi povodljivi i kolike je, recimo, primjer Napoleona naveo da postanu zločinci, primjer Julija Cezara da budu kreteni i klaunovi, a kolike je Joyceova radna soba odgovorila od toga da postanu ubojice.
Franji Tuđmanu nikada neće otvoriti spomen-sobu, i to iz najmanje dva razloga: on nikada nije bio pisac, spomen na njegovo djelo trajat će samo dok bude živ, a čim jednom umre, Hrvati će uznastojati da čim prije zaborave da je ikad živio. Zato su mu za života otvorili spomen-kuću koja ne služi ni turistima, ni studentima, nego pametnim ljudima da vide i shvate u kojoj mjeri Tuđman nema baš nikakve veze s vlastitom prošlošću i sa samim sobom.
Korak od sirotinjskih naćvi i vonja kokošjeg izmeta do malograđanskog iličkog bidermajera nije prevelik, ali je povijestan jer ga je Tuđman prešao od kuće svoga rođenja do svoje spomen-kuće, a narod ga je platio na sve moguće načine, od otetih materijalnih dobara, preko otetog dostojanstva sve do gubljenja zdravog razuma. I sve to samo zato da bi jedan-jedini čovjek uvjerio sebe da je život prije trenutka kada je odlučio promijeniti vlastitu prošlost mijenjajući prošlost čitavoga naroda bio samo ružan san.
Nakon spomen-kuće bilo je savršeno logično da na red dođe spomen-ćelija. Nakon što je krivotvoreno mjesto rođenja i odrastanja, treba krivotvoriti i muke koje je Tuđman prošao da bismo bili ovdje gdje danas jesmo. Taj zadatak namijenjen je Zvonimiru Šeparoviću, ministru pravosuđa, čovjeku na čijemu se licu čita neprestana metafizička opstipacija i stvaralački grč najneozbiljnijega posla koji se dade zamisliti. Taj Šeparović se prije samo četiri godine ispričavao Bošnjacima za zločine koje je Tuđmanova vojska počinila nad njima, a danas dočekuje na aerodromu povratnika iz Haga koji je upravo zbog tih zločina osuđen pred Međunarodnim sudom.
Šeparović doista nije konvertit, jer on nije promijenio vjeru i mišljenje, nego je samo promijenio rupu kroz koju nešto pokušava izgurati van. Njegov slučaj krajnje je banalan, a nad njime se mogu snebivati samo oni ljudi, a u nas ih je puno, koji i o budali misle dobro čim je budala na "našoj strani", pa ih onda budala i razočara.
Takav Šeparović naprosto je idealan da u djelo provede ideju o Franjinoj spomen-ćeliji i da mučeničkom slavom ovjenča čovjeka kojemu veću muku i bol nanose oni koji mu se smiju od sve muke i boli koje je u životu doživio. Tuđmanu najveći užas čine oni koji se žele sjećati, pa se tako sjećaju i krivotvorenih liječničkih izvještaja na osnovi kojih je, barem prema Krleži, dobio poštedu od robije, te činjenice da je u toj lepoglavskoj ćeliji proveo manje vremena nego što je onaj dalmatinski entuzijast koji je sadio hranu za češljugare bio u istražnome zatvoru.
Ali kada nam novine i televizija prikažu Zvonimira Šeparovića kako se mršti i grozi pred navodnom Franjinom ćelijom, skloni smo sve zaboraviti pred zamišljenim svečanim otvorenjem još jednog spomenika izmišljenom životu. Ako tada gospođa ministarka dođe odjevena u prugastu robijašku narodnu nošnju, svi naši jadi bit će iskupljeni, a Tuđmanovo robijanje konačno će biti svedeno na svoju pravu mjeru, onu istu mjeru na koju već nekoliko mjeseci Branka Šeparović svodi svaki zakutak Hrvatske u kojem se pojavi.
I tko će nakon svega posjećivati spomen-ćeliju? Malo je vjerojatno da će dolaziti ekskurzije, osmoškolci i turisti. Zaboga, ljudi, pa riječ je o kaznenopopravnoj ustanovi i još uvijek aktivnom zatvoru, a po konvencijama o pravima zatvorenika nije dopušteno puštati građanstvo u prostore u kojima oni borave. Ali nema nikakvih problema da spomen-ćelija bude unutarzatvorska institucija, pa da svakodnevno u nju dovode sve te silovatelje, lopove i razne gangstere. Postigla bi se time nesumnjiva pedagoška i penološka dostignuća jer bi mnogi tek ondje shvatili u čemu su pogriješili i zbog čega se zločin ne isplati.
Zločin je ukrasti, ali nije zločin uvjeriti narod da je sve ovo tvoje vlasništvo, kao što je zločin i ubiti, ali nije zločin humanim preseljenjem očistiti svoje povijesne prostore ma gdje oni bili. Kada to shvatiš na pravi način, postaješ nedostižan pravosuđu jer nitko ne može uloviti samoga sebe, preskočiti vlastitu sjenu i spomen-ćeliju vratiti njezinoj izvornoj namjeni.