Make your own free website on Tripod.com

CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 


 


                 
  



    Program
    Uprava
    O nama
    Mape
    Zanimljivosti, pisma,..
    Podsjetnik o CG
    Prezimena u CG
    Plemena u CG
    Obicaji u CG
    Linkovi
    Slike i amblemi
    Search


        

   

  


 


* Uvod
* Samoorganizovanje i oslobadjanje CPC i njezino     ponarodjavanje u borbi protiv Turaka
* Formalno priznanje stvarne autokefalnosti CPC 
*
Puno uoblicenje CPC - preduslov za kraljevinu 
*
Nespornost istorijske cinjenice postojanja CPC
* Neosnovanost poricanja CPC i potrebitost njezinog obnavljanja

UVOD

U sklopu ostvarivanja osnovnijeh ciljeva anticrnogorskoga programa, Aleksandar Karadjordjevic je dekretom (nekanonski, nezakonito i nasilno) ukinuo 1920. godista i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su kao autokefalnu (suverenu, samostalnu, sa "svojom glavom") priznavale sve ostale pravoslavne i katolicke crkve. U samom aktu o ukidanju se konstatuje da se ukida autokefalna Crnogorska crkva i ujed(i)njuje se u Srpsku patrijasiju.

Crnogorci su nakon drugoga svjetskoga rata vaspostavili drzavu, ali je njihova Crkva ostala u predjasnjemu, neregularnom statusu. U pravoslavlju se crkve, uglavnom, nacionalno organizuju ili po principu drzavne samostalnosti, njezine osobitosti i istorijske posebitosti. Suprotivo crnogorskoj drzavi i naciji, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zadrzala je srednjovjekovno-imperijalni organizacioni rudiment kao stalno prisutni velikosrpski ideal – ispunjenje Dusanovog osvajackog zavjeta. Takvom iznimnom (relikvijskom ii rudimentom) organizacijom crkve, ozvaniceno je veljesrblje u Crnoj Gori. Njezina sustastvena ideolosko – politicka pretpostavka je imperijalno – srpska (velikodrzavna), a ne nacionalno – pravoslavna, autokefalna crkva. To podrazumijeva (nepostojecu) "(imperijalno – crkvotvornu narodnost)" ("srpstvo" kao metafizicku apstrakciju, teokratizaciju i teologizaciju), a ne stvarnu istorijsko – narodnosnu samobitnost Crnogoraca. Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj Gori nastavila institucionalno i legalno nistenje crnogorskog samostalnog bica, zadrzavajuci u vlasnistvu neprocjenjivo crnogorsko blago (oko 650 crkava i manastira). Ona je, dakle, vec po svojoj organizaciji, nacionalno – osvajacka i asimilatorska, tj. Svjetovno – politicki usmjerena, sto je u najdubljem sukobu sa njezinijem sakralnim ("duhovnim") ciljem i zadatkom. Koliki je njezin uticaj na sirenju "crkveno – pravoslavnoga srpstva" u Crnu Goru (po principu: dokle doseze "srpska" crkva, dotle je i "srpski narod") pokazuje i to sto je vrlo rano kanonizovala svjetiteljski kult gotovo svijeh Nemanjica. Tijem je dinastija srednjovjekovne srpske prosirene drzave postala neizostavni dio srpske crkvene i pravoslavne tradicije.

Recena indoktrinacija je najocitija u tome sto u takvoj crkvi Crnogorac postaje "srbin" cinom krstenja, a svjestenik profesijom. U kojoj se mjeri ostvaruje programsko posrbljavanje Crnogoraca, preko ove arhaicno – imperijalne organizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, najbolje pokazuje i to da je vjekovima zvani Cetinjski manastir odnedavno preimentovan u Srpski pravoslavni cetinjski manastir. Ovakva fanaticna ukovanost crkve, vjere i nacije, cije je razdvajanje i posvjetovljenje izvrseno u Evropi jos u XIX st, sve do danas je ostala tabu tema zbog straha da Crnogorci ne izgube supstrat "srpske vjere" kao toboze osnovne odlike crnogorskoga naroda i njegovoga "jedinstva" sa Srbima.

SAMOORGANIZOVANJE I OSLOBADJANJE CPC I NJEZINO PONARODJAVANJE U BORBI PROTIV TURAKA

 Samokonstituisanje i osamostaljivanje Crnogorske pravoslavne crkve mora se shvatiti kao istorijski proces, sustastveno i sadrzinski, a ne (samo) kao gotov cin i tvorevinu (formalno), jer je organski sliveni dio, ali i rezultat, samostalne, sasvijem posebite, hiljadugodisnje crnogorske istorije, drzave i slobodarskoga naroda crnogorskoga.

Prodor pravoslavlja u katolicku Zetu (Crnu Goru) omogucen je poslije njezinoga osvajanja od strane Raske (Srbije) krajem 80-tijeh godina 12. stoljeca. Sv. Sava je osnovao tri episkopije na prostoru Crne Gore (1219).

Zanemarujuci povijesnicu dukljansko-zetsko-crnogorske katolicke crkve, jos od uzdizanja barske biskupije na rang Dukljansko-barske nadbiskupije (1089), CPC pocinje od 1219 (kada je bila pod upravom prosirene, imperilalno-osvajacke nemanjicke drzave i crkve), da se samooslobadja i samokonstituise. Od osnivanja je to Crnogorska pravoslavna crkva, s tijem sto je bila pod izvanjskom, jabanskom jurisdikcijom. Od tada CPC stalno ima emancipatorske teznje; stalno se bori za osamostaljivanje i oslobadjanje od SPC.

Prvi znacajniji korak ka stvaranju samostalne CPC nalazimo u nezavisnoj drzavi Balsica (1360), koji su "vodili samostalnu crkvenu politiku". Napravljen je sporazum izmadju Djurdja Balsica i Lazara Hrebeljanovica (oktobra 1375) po kojem se ukida ranije donijeta odredba (1346) da patrijarha bira drzavni sabor, na celu sa vladarem, i uspostavlja novi odnosaj: buduceg patrijarha bira samo sabor arhijereja i igumana iz crnogorskijeh i srpskijeh manastijera, bez uticaja gospodara i vlastele.

Ti proces se nastavlja i za doba Crnojevica koji su vodili borbu protiv srpskijeh despota 1421 - 54. Pastrovici su se udruzili i sa Mlecima, da bi ih ovi uzeli pod zastitu, ako ih napadnu u vecem obimu Srbi ili Turci. U jednoj borbi oko Budve protiv Srba (1441) ucestvovao je i zetski mitropolit.

Poseban pomak ka zadobijanju fakticke autokefalije CPC je 1484, kada je Ivan Crnojevic, pomjerajuci odbranu pred napadima Turaka, podigao Cetinjski manastijer, zakonom utvrdio njegova prava i dao mu pravo da omoguci azil.

Vrlo razlozno je mnijenje da stvarna autokefalnost Crnogorske mitropolije sustastveno pocinje sa crnogorskom (vrlo uslovno nazvanom) "teokretijom", po nekijem spisateljima o od 1496, a navlastito u Principatu od 1500. g., kada Opstecrnogorski i Glavarski zbor djeluju kao crnogorski parlament i vlada sa polozajem prvorazrednoga autoriteta koji je birao crnogorske mitropolite.

Period od prvoga ukidanja Pecke patrijasije 1525, od kada je Crnogorska mitropolija bila pod labavu, posve nominalnu jurisdikciju Ohridske mitropolije, i 200-godisnje razdoblje od Turske pecke patrijasije, u stvari, Turske pravoslavne crkve u nekadasnjoj Srbiji (1557 - 1766), predstavlja proces sekularizacije (posvjetovljenja) i ponarodjavanja CPC i njezinoga preobrazavanja u narodnu crkvu sa narodnom religijom i duhom uopste Crnogoraca.

Posebita, gotovo, krucijalna faza u ostvarivanju autokefalne CPC pocinje krajem XVI i pocetkom XVII st, kada se CPC, na celu sa mitropolitom Ruvimom II, najneposrednije upregnula u oslobodilacku borbu crnogorskoga naroda protiv Turske i u potpunosti suprotstavila politici Turske pecke i carigradske patrijarsije koje su bili sastavni clanovi turskoga upravnog sistema.

Samostalnost Crnogorske mitropolije jos vise se ucvrstila za doba mitropolita Danila, rodonacelnika dinastije Petrovic u kojoj je vladicansko zvanje postalo nasljedno, a potvrdjivao ga je Opstecrnogorski zbor. Uspostavljanjem politickijeh odnosaja sa Rusijom za vrijeme vladike Danila (1711) i s ruskijem Sinodom, i zvanicno je priznata, odnosno samo potvrdjena vec stvarno postojeca autokefalnost CPC.

FORMALNO PRIZNANJE STVARNE AUTOKEFALNOSTI CPC

Nakon drugoga ukidanja Turske pecke patrijarsije (1766), CPC biva i formalno priznata od svijeh ostalih crkava; postaje u svakom pogledu potpuno nezavisna, istorijskom nuzdom prepustena sebi, svojoj drzavi, svomu narodu i Bogu, kojima jedino i polaze racune. Naprosto, njezina Majka-crkva ne postoji. CPC je bila u nepomirljivom sukobu sa Turskom carigradskom patrijarsijom. Radi toga je sasvijem normalno i kanonski sto CPC nikada ni od koga nije trazila tomos (odobrenje) i sto joj ga niko nije dao za njezinu stvarnu autokefaliju, jer bi u suprotnome bila zavisna. Medjusobice sasvijem svjesni ovakvoga stanja, kanonski ga samo potvrdjuju, zvanicno i formalno priznaju sve ostale crkve, prije svega, Ruska crkva, sto dokazuje i zvanicni njezin katalog od 1851, Carigradska patrijarsija u svojoj Sintagmi, objavljenoj 1855. i sama SPC.

Mnogi spisatelji isticu da je za vrijeme Petra I Petrovica (1784 - 1830) Sveti Sinod ruski priznao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori za kanonski autokefalnu. Ovi nas vladika - vladar i svetac u pismima Svetom Sinodu ruskom je isticao autokefalni polozaj CPC. To je cinio i Opstecrnogorski i Glavarski zbor, ukazujuci da crnogorski vladika podnosi racune samo svomu, crnogorskomu narodu. Sveti Petar Cetinjski je na lijevoj ruci nosio prsten kao znak clanstva u Svetom Sinodu ruske Crkve. Na glavi je nosio bijelu kamilavku koju u pravoslavlju nose samo patrijarsi.

PUNO UOBLICENJE CPC - PREDUSLOV ZA KRALJEVINU

Vrhunac istorijskoga procesa samokonstituisanja CPC, sa punijem crkvenijem sadrzajem toga termina i sa potpunijem ustavno - pravnim i crkveno - kanonskijem ustrojstvom, kao i sve njoj savremene autokefalne crkve, pada u doba knjaza Nikole, kao pripreme za najveci stupanj drzavnosti - Kraljevinu.

Ustrojstvo Crnogorske pravoslavne (samostalne) crkve i upravljanja njom bilo je normirano: Ustavom Svetog Sinoda u Knjazevini Crnoj Gori od 30. Decembra 1903, Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjazevini Crnoj Gori od 1904, Ustavom za Knjazevinu Crnu Goru od 1905 (cl. 40) i Zakonom o parohijskom svjestenstvu od 1909. Goda. Neka vjerska i svjestenicka pitanja bila su normirana jos Zakonikom knjaza Danila od 1855, Aktom o proglasenju Knjazevine Crne Gore (1852) i Zakonikom Petra I (1798. i 1803). Knjaz Nikola je za mitropolita postavio Mitrofana bana. Osnovao je prvo Privremenu bogosloviju (1863), a zatijem Bogosloviju za skolovanje popova. Svjestenici su u potpunosti skinuli oruzje i narodnu nosnju, a obukli mantije i spustili bradu. Izvrsena je reorganizacija parohija (1881). Obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, dok je podignuto 163 nova hrama bozja.

Ustavno pravnu osnovu CPC formulisao je medjunarodno priznati naucnik Valtazar Bogisic, a crkveno-pravoslavnu i kanonsku poznati istoricar pravoslavne crkve i pravoslavni kanonista dr Nikodim Milas, srpski zadarski episkop. U Bogisicevoj anketi, na koju su odgovarali najpoznatiji i najvidjeniji ljudi u Crnoj Gori, medju kojima vladar i vladika, stoji da je "Crnogorska crkva posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima, a nema nikakvijeh zvanicnih odnosaja s drugijem avtokefalnim crkvama, nego mir i ljubav". U udzbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Zadar 1890, 132, 237) dr N. Milas citira zvanicni katalog pravoslavnijeh crkava, zvani Sintagma, u kojoj je "Avtokefalna mitropolija crnogorska" navedena pod rednijem brojem 9, a srpska pod 14.

NESPORNOST istorijske cinjenice postojanja CPC

Srpski pravoslavni teolog i istoricar pravoslavne crkve prof. P. Cupic razlikuje dva perioda u razvoju autokefalne crkve u Crnoj Gori: do priznanja njezine pune samostalnosti od strane Sv. Sinoda ruskog i njezinu punu nezavisnost iza 1711. goda. Vecina ozbiljnijeh istoricara, posebno srpskijeh i pravoslavnijeh teologa, konstatovali su istorijsku cinjenicu da je Crnogorska crkva stvarno postojala, da je bila priznata kao autokefalna od strane svijeh ostalijeh crkava, navlastito od Ruske crkve i Carigradske patrijarsije.

Samostalnost Crnogorske crkve dokazuje i Spomenica o 25-godisnjici rada mitropolita crnogorskog, potonjega autokefalnoga vladike, Mitrofana Bana u autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. U toj Spomenici je pecatano tuste cestitki za uspjesan rad ove Crkve, pa i od Srpske crkve. U vecini tijeh depesa se pominje Crnogorska autokefalna crkva, Crnogorska crkva ili Crkva crnogorskoga naroda. Navlastito je potrebito navesti depesu Srpske crkve: "Srpska crkva, kao sestra i po vjeri i po narodnosti, dijeli radost Crnogorske Crkve …". Mitrofanu Banu, kao sebi ravnom, autokefalnom, silje cestitku iz "Svetoga grada Herusalima 1910, decembra 25 " patrijarh jerusalimski Damijanos, kao i carigradski patrijarh Joakim.

U brosuri cetinjskoga kaludjera Boza Mihajlovica Mitropolit Petar I Sveti, koja je pecatana po blagoslovu Crnogorsko-primorskog mitropolita (Cetinje, 1973, 36-37), navodi se u povodu Njegosevoga proglasenja Petra I za sveca: "Ovi akt vladike Petra II, poglavara onda samostalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, smatra se zvanicnijem aktom kojim je Mitropolit Petar I kanonizovan i uvrsten u red svetitelja…". Sam Njegosev akt proglasenja za sveca Petra I mogao je da izvrsi samo autokefalni vladika i samostalna crkva. Takav njezin status potvrdjuje i nekanonski i nasilni cin njezinog ukidanja, tj. Jednostrani samovoljni Ukaz regenta Srbije, Aleksandra Karadjordjevica od 30. avgusta 1920. u kojem se navodi da je autokefalna Crnogorska crkva ujed(i)njena u Srpsku patrijarsiju. Crnogorska pravoslavna crkva normalno je navedena kao autokefalna u svijem aktima oko prisajedinjenja (1918 - 1920). U starijoj i novijoj srpskoj crkvenoj istoriji je takodjer smatrana autokefalnom. Isto se navodi i u ruskoj, ceskoj, njemackoj i drugoj literaturi. Medju tijem autorima je i srpski patrijarh Varnava koji je potvrdio 1935. da je CPC autokefalna: "Crkva u Crnoj Gori postala je samostalna i precutno je priznata kao takva od sviju oblasnih crkava". (Srpska pravoslavna crkva u proslosti i sadasnjosti, Sremski Karlovci 1935)

U Istoriji hriscanskih crkava, koja je pecatana prije 120 godina, po odobrenju Sinoda Ruske crkve, objasnjava se autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve: "Zbog takvoga izuzetnoga polozaja Crne Gore, pravoslavna njezina crkva zauzela je autokefalni polozaj u redu drugijeh crkava, i njezine vladike-mitropoliti postigli potpuno nezavistan polozaj, kako u odnosu na Srpskoga patrijarha u Peci, tako i docnije prema konstantinopoljskom".

CPC je opstojala sve do 1920. godine, kada je ukinuta protivno volji naroda, svjestenstva, vlasti crnogorske, Ustava Svetoga Sinoda i Ustava Knjazevine Crne Gore. To je bila prirodna posljedica nezapamcenoga ukidanja crnogorske drzave, nacije i svega crnogorskoga. Tada su sve ravnopravne autokefalne crkve, koje su se toboze ujedinile u Srpsku crkvu Kraljevine SHS, potpale pod nasilnu jurisdikciju fanariotske Carigradske (Istambulske) patrijarsije.

Autokefalni polozaj CPC, do njezinoga nezakonitoga i nekanonskog ukidanja 1920. Niko nije nijekao. Naprotiv, gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoricara i bogoslova, posebno srpskoga, koji nije konstatovao tu nespornu istorijsku istinu. Medjutijem, od 1920, a nista manje i od 1945, vrsi se programsko i sistematsko zatiranje svake svijesti o CPC i o potrebitosti njezinoga vrtanja, odnosno obnavljanja.

NEOSNOVANOST PORICANJA CPC I POTREBITOST NJEZINOG OBNAVLJANJA

Vec smo na pocetku ukazali da je sustastvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja iskljucivo u politicko-nacionalnijem motivima i razlozima. Jednostavno, SPC ne priznaje crnogorski narod i naciju, pa ni CPC.

Ovi prosti veljedrzavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se toboze "cisto" kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije trazila i dobila tomos od maticne crkve. To je sasvijem tacno, jer je ona stvarno vec bila autokefalna, niotkoga zavisna, pa ga i nije morala ni od koga traziti i dobiti, navlastito ne od nepostojece "Majke-crkve". Ovdje je upravo rijec o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscenciji na odumrlo kanonsko pravo i njihovom sukobu sa samom, Bogom vodjenom, crnogorskom povijesnicom, njezinim kategorickijem imperativom "za krst casni i slobodu svetu", svete Crnogorske pravoslavne crkve za ocuvanje cojstvenoga i junackoga hriscanstva i pravoslavlja. CPC nije fermala za nepostojecu Tursku pecku i carigradsku patrijarsiju. Naprotiv, njezina narodnosno-oslobodilacka i pijemontska misija bila je u najzescoj rati sa njihovom turskom politikom. Ona je u nadljudskoj, bozanstvenoj borbi dostojno izdejstvovala ono sto joj pripada po prihvacenom tumacenju "pentrahije" ("petovlada") i starom istocnjackom pravilu i pravdi da samostalan narod i drzava moraju da imaju i samostalnu crkvu. CPC - i niko nije ni trebao da da, pokloni ili proda autokefalnost, jer je stvarno i kanonski vec posjedovala. Nije imala potrebitost da moli, niti su joj bile nuzne administrativne potvrde, jer je ona u krvavoj borbi, kroz posve samostalnu istoriju, sama stvarala (drzavotvornu i crkvotvornu) slobodu, te i zasluzila priznanje svoje stvarne autokefalije. Ne moze se njezino istorijsko postojanje, zvanicno priznanje, luconosna borba za slobodnu hristijansku drzavu i crkvu i sama bogolika istorija crnogorska proglasavati "istorijskom grjeskom", "nenormalnijem prilikama" i "nenadleznijem cinom". Jer, ona je iznad svijeh kanona, sam Bozji zivot, promisao, mudrost i istina. CPC je dusa Crnogoraca i bozji izaslanik u Crnoj Gori, navlastito, ako se ima u vidu atipicnost cjelokupne crnogorske istorije, drzave, crkve, posvjetovljenoga, ponarodjenoga, nekanonskoga, nedogmatskog i "jeretickoga" duha uopste Crnogoraca. Glavne posebitosti crnogorske drzave su vrlo uslovno nazvana "teokratija", nasljedna ustanova vladika-gospodara, koje je birao i potvrdjivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Vec samijem tim Crnogorska crkva je bila sasvijem nezavisna od bilo cije druge, crkvene i drzavne vlasti. Zato, neka i ubuduce bude takva. Neka bude kako je Bog zapovijedio i kako je vazda bilo u pravoslavlju: slobodan crnogorski narod - samostalna crnogorska drzava - autokefalna CPC. Sa otimanjem CPC Crnogorcima je oteta proslost, sadasnjost i buducnost, njihova dusa. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrodjavanja (posrbljavanja) Crnogoraca. Toga radi je potrebito njezino vrtanje kao nasusni hljeb.

Na Lucin dan - crnogorski Petrov dan 1993. Goda u Prijestonici Crne Gore Crnogorci su na tradicionalan nacin donijeli odluku o obnavljanju CPC i izabrali svog duhovnog poglavara, kandidata za mitropolita i poglavara svoje Crkve. Od toga datuma pocinje nova etapa u razvoju CPC.

 SRETEN ZEKOVIC

 N. Sadasnji poglavar crnogorske pravoslavne crkve je mitropolit Mihailo (Miras Dedejic).




    
    Monitor
   
Vijesti
        politika
        drustvo
   Pobjeda
        politika  
       
aktuelnosti  
    Medija klub
    Montenegro.com
    MNNews on line
    Nezavisna CG
   
    
   
Radio Crne Gore