 |
|
Program
Uprava
O
nama
Mape
Zanimljivosti,
pisma,..
Podsjetnik
o CG
Prezimena
u CG
Plemena
u CG
Obicaji
u CG
Linkovi
Slike
i amblemi
Search
* Uvod
* Samoorganizovanje i oslobadjanje CPC i njezino
ponarodjavanje u borbi protiv Turaka
* Formalno priznanje stvarne autokefalnosti CPC
*
Puno uoblicenje CPC - preduslov za kraljevinu
*
Nespornost istorijske cinjenice postojanja CPC
*
Neosnovanost poricanja CPC i potrebitost njezinog
obnavljanja
U sklopu ostvarivanja
osnovnijeh ciljeva anticrnogorskoga programa, Aleksandar Karadjordjevic je
dekretom (nekanonski, nezakonito i nasilno) ukinuo 1920. godista i
Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su kao autokefalnu (suverenu,
samostalnu, sa "svojom glavom") priznavale sve ostale
pravoslavne i katolicke crkve. U samom aktu o ukidanju se konstatuje da se
ukida autokefalna Crnogorska crkva i ujed(i)njuje se u Srpsku patrijasiju.
Crnogorci su nakon
drugoga svjetskoga rata vaspostavili drzavu, ali je njihova Crkva ostala u
predjasnjemu, neregularnom statusu. U pravoslavlju se crkve, uglavnom,
nacionalno organizuju ili po principu drzavne samostalnosti, njezine
osobitosti i istorijske posebitosti. Suprotivo crnogorskoj drzavi i naciji,
Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zadrzala je
srednjovjekovno-imperijalni organizacioni rudiment kao stalno prisutni
velikosrpski ideal ispunjenje Dusanovog osvajackog zavjeta. Takvom
iznimnom (relikvijskom ii rudimentom) organizacijom crkve, ozvaniceno je
veljesrblje u Crnoj Gori. Njezina sustastvena ideolosko politicka
pretpostavka je imperijalno srpska (velikodrzavna), a ne nacionalno
pravoslavna, autokefalna crkva. To podrazumijeva (nepostojecu) "(imperijalno
crkvotvornu narodnost)" ("srpstvo" kao metafizicku
apstrakciju, teokratizaciju i teologizaciju), a ne stvarnu istorijsko
narodnosnu samobitnost Crnogoraca. Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj
Gori nastavila institucionalno i legalno nistenje crnogorskog samostalnog
bica, zadrzavajuci u vlasnistvu neprocjenjivo crnogorsko blago (oko 650
crkava i manastira). Ona je, dakle, vec po svojoj organizaciji, nacionalno
osvajacka i asimilatorska, tj. Svjetovno politicki usmjerena, sto
je u najdubljem sukobu sa njezinijem sakralnim ("duhovnim")
ciljem i zadatkom. Koliki je njezin uticaj na sirenju "crkveno
pravoslavnoga srpstva" u Crnu Goru (po principu: dokle doseze "srpska"
crkva, dotle je i "srpski narod") pokazuje i to sto je vrlo rano
kanonizovala svjetiteljski kult gotovo svijeh Nemanjica. Tijem je
dinastija srednjovjekovne srpske prosirene drzave postala neizostavni dio
srpske crkvene i pravoslavne tradicije.
Recena indoktrinacija
je najocitija u tome sto u takvoj crkvi Crnogorac postaje "srbin"
cinom krstenja, a svjestenik profesijom. U kojoj se mjeri ostvaruje
programsko posrbljavanje Crnogoraca, preko ove arhaicno imperijalne
organizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, najbolje pokazuje i to
da je vjekovima zvani Cetinjski manastir odnedavno preimentovan u Srpski
pravoslavni cetinjski manastir. Ovakva fanaticna ukovanost crkve, vjere i
nacije, cije je razdvajanje i posvjetovljenje izvrseno u Evropi jos u XIX
st, sve do danas je ostala tabu tema zbog straha da Crnogorci ne izgube
supstrat "srpske vjere" kao toboze osnovne odlike crnogorskoga
naroda i njegovoga "jedinstva" sa Srbima.
SAMOORGANIZOVANJE I OSLOBADJANJE CPC I NJEZINO
PONARODJAVANJE U BORBI PROTIV TURAKA
Samokonstituisanje
i osamostaljivanje Crnogorske pravoslavne crkve mora se shvatiti kao
istorijski proces, sustastveno i sadrzinski, a ne (samo) kao gotov cin i
tvorevinu (formalno), jer je organski sliveni dio, ali i rezultat,
samostalne, sasvijem posebite, hiljadugodisnje crnogorske istorije, drzave
i slobodarskoga naroda crnogorskoga.
Prodor pravoslavlja u
katolicku Zetu (Crnu Goru) omogucen je poslije njezinoga osvajanja od
strane Raske (Srbije) krajem 80-tijeh godina 12. stoljeca. Sv. Sava je
osnovao tri episkopije na prostoru Crne Gore (1219).
Zanemarujuci
povijesnicu dukljansko-zetsko-crnogorske katolicke crkve, jos od uzdizanja
barske biskupije na rang Dukljansko-barske nadbiskupije (1089), CPC
pocinje od 1219 (kada je bila pod upravom prosirene, imperilalno-osvajacke
nemanjicke drzave i crkve), da se samooslobadja i samokonstituise. Od
osnivanja je to Crnogorska pravoslavna crkva, s tijem sto je bila pod
izvanjskom, jabanskom jurisdikcijom. Od tada CPC stalno ima emancipatorske
teznje; stalno se bori za osamostaljivanje i oslobadjanje od SPC.
Prvi znacajniji korak
ka stvaranju samostalne CPC nalazimo u nezavisnoj drzavi Balsica (1360),
koji su "vodili samostalnu crkvenu politiku". Napravljen je
sporazum izmadju Djurdja Balsica i Lazara Hrebeljanovica (oktobra 1375) po
kojem se ukida ranije donijeta odredba (1346) da patrijarha bira drzavni
sabor, na celu sa vladarem, i uspostavlja novi odnosaj: buduceg patrijarha
bira samo sabor arhijereja i igumana iz crnogorskijeh i srpskijeh
manastijera, bez uticaja gospodara i vlastele.
Ti proces se nastavlja
i za doba Crnojevica koji su vodili borbu protiv srpskijeh despota 1421 -
54. Pastrovici su se udruzili i sa Mlecima, da bi ih ovi uzeli pod zastitu,
ako ih napadnu u vecem obimu Srbi ili Turci. U jednoj borbi oko Budve
protiv Srba (1441) ucestvovao je i zetski mitropolit.
Poseban pomak ka
zadobijanju fakticke autokefalije CPC je 1484, kada je Ivan Crnojevic,
pomjerajuci odbranu pred napadima Turaka, podigao Cetinjski manastijer,
zakonom utvrdio njegova prava i dao mu pravo da omoguci azil.
Vrlo razlozno je
mnijenje da stvarna autokefalnost Crnogorske mitropolije sustastveno
pocinje sa crnogorskom (vrlo uslovno nazvanom) "teokretijom", po
nekijem spisateljima o od 1496, a navlastito u Principatu od 1500. g.,
kada Opstecrnogorski i Glavarski zbor djeluju kao crnogorski parlament i
vlada sa polozajem prvorazrednoga autoriteta koji je birao crnogorske
mitropolite.
Period od prvoga
ukidanja Pecke patrijasije 1525, od kada je Crnogorska
mitropolija bila pod
labavu, posve nominalnu jurisdikciju Ohridske mitropolije, i 200-godisnje
razdoblje od Turske pecke patrijasije, u stvari, Turske pravoslavne crkve
u nekadasnjoj Srbiji (1557 - 1766), predstavlja proces sekularizacije (posvjetovljenja)
i ponarodjavanja CPC i njezinoga preobrazavanja u narodnu crkvu sa
narodnom religijom i duhom uopste Crnogoraca.
Posebita, gotovo,
krucijalna faza u ostvarivanju autokefalne CPC pocinje krajem XVI i
pocetkom XVII st, kada se CPC, na celu sa mitropolitom Ruvimom II,
najneposrednije upregnula u oslobodilacku borbu crnogorskoga naroda protiv
Turske i u potpunosti suprotstavila politici Turske pecke i carigradske
patrijarsije koje su bili sastavni clanovi turskoga upravnog sistema.
Samostalnost
Crnogorske mitropolije jos vise se ucvrstila za doba mitropolita Danila,
rodonacelnika dinastije Petrovic u kojoj je vladicansko zvanje postalo
nasljedno, a potvrdjivao ga je Opstecrnogorski zbor. Uspostavljanjem
politickijeh odnosaja sa Rusijom za vrijeme vladike
Danila (1711)
i s ruskijem Sinodom, i zvanicno je priznata, odnosno samo potvrdjena vec
stvarno postojeca autokefalnost CPC.
FORMALNO PRIZNANJE STVARNE AUTOKEFALNOSTI CPC
Nakon drugoga ukidanja
Turske pecke patrijarsije (1766), CPC biva i formalno priznata od svijeh
ostalih crkava; postaje u svakom pogledu potpuno nezavisna, istorijskom
nuzdom prepustena sebi, svojoj drzavi, svomu narodu i Bogu, kojima jedino
i polaze racune. Naprosto, njezina Majka-crkva ne postoji. CPC je bila u
nepomirljivom sukobu sa Turskom carigradskom patrijarsijom. Radi toga je
sasvijem normalno i kanonski sto CPC nikada ni od koga nije trazila tomos
(odobrenje) i sto joj ga niko nije dao za njezinu stvarnu
autokefaliju, jer bi u suprotnome bila zavisna. Medjusobice sasvijem
svjesni ovakvoga stanja, kanonski ga samo potvrdjuju, zvanicno i formalno
priznaju sve ostale crkve, prije svega, Ruska crkva, sto dokazuje i
zvanicni njezin katalog od 1851, Carigradska patrijarsija u svojoj Sintagmi, objavljenoj 1855. i sama SPC.
Mnogi spisatelji
isticu da je za vrijeme Petra I Petrovica (1784 - 1830) Sveti Sinod ruski
priznao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori za kanonski autokefalnu. Ovi nas
vladika - vladar i svetac u pismima Svetom Sinodu ruskom je isticao
autokefalni polozaj CPC. To je cinio i Opstecrnogorski i Glavarski zbor,
ukazujuci da crnogorski vladika podnosi racune samo svomu, crnogorskomu
narodu. Sveti Petar Cetinjski je na lijevoj ruci nosio prsten kao znak
clanstva u Svetom Sinodu ruske Crkve. Na glavi je nosio bijelu kamilavku
koju u pravoslavlju nose samo patrijarsi.
PUNO UOBLICENJE CPC - PREDUSLOV ZA KRALJEVINU
Vrhunac istorijskoga
procesa samokonstituisanja CPC, sa punijem crkvenijem sadrzajem toga
termina i sa potpunijem ustavno - pravnim i crkveno - kanonskijem
ustrojstvom, kao i sve njoj savremene autokefalne crkve, pada u doba
knjaza Nikole, kao pripreme za najveci stupanj drzavnosti - Kraljevinu.
Ustrojstvo Crnogorske
pravoslavne (samostalne) crkve i upravljanja njom bilo je normirano: Ustavom
Svetog Sinoda u Knjazevini Crnoj Gori od 30. Decembra 1903, Ustavom
pravoslavnih konsistorija u Knjazevini Crnoj Gori od 1904, Ustavom
za Knjazevinu Crnu Goru od 1905 (cl. 40) i Zakonom o parohijskom
svjestenstvu od 1909. Goda. Neka vjerska i svjestenicka pitanja bila
su normirana jos Zakonikom knjaza Danila od 1855, Aktom o
proglasenju Knjazevine Crne Gore (1852) i Zakonikom Petra I
(1798. i 1803). Knjaz Nikola je za mitropolita postavio Mitrofana bana.
Osnovao je prvo Privremenu bogosloviju (1863), a zatijem Bogosloviju za
skolovanje popova. Svjestenici su u potpunosti skinuli oruzje i narodnu
nosnju, a obukli mantije i spustili bradu. Izvrsena je reorganizacija
parohija (1881). Obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, dok je podignuto
163 nova hrama bozja.
Ustavno pravnu osnovu
CPC formulisao je medjunarodno priznati naucnik Valtazar Bogisic, a
crkveno-pravoslavnu i kanonsku poznati istoricar pravoslavne crkve i
pravoslavni kanonista dr
Nikodim Milas, srpski zadarski episkop.
U Bogisicevoj anketi, na koju su odgovarali najpoznatiji i najvidjeniji
ljudi u Crnoj Gori, medju kojima vladar i vladika, stoji da je "Crnogorska
crkva posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima, a nema nikakvijeh
zvanicnih odnosaja s drugijem avtokefalnim crkvama, nego mir i ljubav".
U udzbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Zadar 1890, 132, 237) dr N. Milas citira zvanicni katalog pravoslavnijeh crkava, zvani
Sintagma, u kojoj je "Avtokefalna mitropolija crnogorska"
navedena pod rednijem brojem 9, a srpska pod 14.
NESPORNOST istorijske cinjenice postojanja CPC
Srpski pravoslavni
teolog i istoricar pravoslavne crkve prof. P. Cupic razlikuje dva perioda
u razvoju autokefalne crkve u Crnoj Gori: do priznanja njezine pune
samostalnosti od strane Sv. Sinoda ruskog i njezinu punu nezavisnost iza
1711. goda. Vecina ozbiljnijeh istoricara, posebno srpskijeh i
pravoslavnijeh teologa, konstatovali su istorijsku cinjenicu da je
Crnogorska crkva stvarno postojala, da je bila priznata kao autokefalna od
strane svijeh ostalijeh crkava, navlastito od Ruske crkve i Carigradske
patrijarsije.
Samostalnost
Crnogorske crkve dokazuje i Spomenica o 25-godisnjici rada mitropolita
crnogorskog, potonjega autokefalnoga vladike, Mitrofana Bana u
autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. U toj Spomenici je pecatano tuste cestitki
za uspjesan rad ove Crkve, pa i od Srpske crkve. U vecini tijeh depesa se pominje
Crnogorska autokefalna crkva, Crnogorska crkva ili Crkva
crnogorskoga naroda. Navlastito je potrebito navesti
depesu Srpske crkve: "Srpska crkva, kao sestra i po vjeri i po
narodnosti, dijeli radost Crnogorske Crkve
". Mitrofanu Banu, kao sebi ravnom,
autokefalnom, silje cestitku iz "Svetoga grada Herusalima 1910,
decembra 25 " patrijarh jerusalimski Damijanos, kao i carigradski
patrijarh Joakim.
U brosuri cetinjskoga
kaludjera Boza Mihajlovica Mitropolit Petar I Sveti, koja je
pecatana po blagoslovu Crnogorsko-primorskog mitropolita (Cetinje, 1973,
36-37), navodi se u povodu Njegosevoga proglasenja Petra I za sveca:
"Ovi akt vladike Petra II, poglavara onda samostalne pravoslavne
crkve u Crnoj Gori, smatra se zvanicnijem aktom kojim je Mitropolit Petar
I kanonizovan i uvrsten u red svetitelja
". Sam Njegosev akt
proglasenja za sveca Petra I mogao je da izvrsi samo autokefalni vladika i
samostalna crkva. Takav njezin status potvrdjuje i nekanonski i nasilni
cin njezinog ukidanja, tj. Jednostrani samovoljni Ukaz regenta Srbije,
Aleksandra Karadjordjevica od 30. avgusta 1920. u kojem se navodi da je
autokefalna Crnogorska crkva ujed(i)njena u Srpsku patrijarsiju.
Crnogorska pravoslavna crkva normalno je navedena kao autokefalna u svijem
aktima oko prisajedinjenja (1918 - 1920). U starijoj i novijoj srpskoj
crkvenoj istoriji je takodjer smatrana autokefalnom. Isto se navodi i u
ruskoj, ceskoj, njemackoj i drugoj literaturi. Medju tijem autorima je i srpski
patrijarh Varnava koji je potvrdio 1935. da je CPC autokefalna: "Crkva
u Crnoj Gori postala je samostalna i precutno je priznata kao takva od
sviju oblasnih crkava".
(Srpska pravoslavna crkva u proslosti i sadasnjosti, Sremski
Karlovci 1935)
U Istoriji
hriscanskih crkava, koja je pecatana prije 120 godina, po odobrenju
Sinoda Ruske crkve, objasnjava se autokefalnost Crnogorske pravoslavne
crkve: "Zbog takvoga izuzetnoga polozaja Crne Gore, pravoslavna
njezina crkva zauzela je autokefalni polozaj u redu drugijeh crkava, i
njezine vladike-mitropoliti postigli potpuno nezavistan polozaj, kako u
odnosu na Srpskoga patrijarha u Peci, tako i docnije prema
konstantinopoljskom".
CPC je opstojala sve
do 1920. godine, kada je ukinuta protivno volji naroda, svjestenstva,
vlasti crnogorske, Ustava Svetoga Sinoda i Ustava Knjazevine
Crne Gore. To je bila prirodna posljedica nezapamcenoga ukidanja
crnogorske drzave, nacije i svega crnogorskoga. Tada su sve ravnopravne
autokefalne crkve, koje su se toboze ujedinile u Srpsku crkvu Kraljevine
SHS, potpale pod nasilnu jurisdikciju fanariotske Carigradske (Istambulske)
patrijarsije.
Autokefalni polozaj
CPC, do njezinoga nezakonitoga i nekanonskog ukidanja 1920. Niko nije
nijekao. Naprotiv, gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoricara i bogoslova,
posebno srpskoga, koji nije konstatovao tu nespornu istorijsku istinu.
Medjutijem, od 1920, a nista manje i od 1945, vrsi se programsko i
sistematsko zatiranje svake svijesti o CPC i o potrebitosti njezinoga
vrtanja, odnosno obnavljanja.
NEOSNOVANOST PORICANJA CPC I POTREBITOST
NJEZINOG OBNAVLJANJA
Vec smo na pocetku
ukazali da je sustastvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja
iskljucivo u politicko-nacionalnijem motivima i razlozima. Jednostavno, SPC
ne priznaje crnogorski narod i naciju, pa ni CPC.
Ovi prosti
veljedrzavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se toboze "cisto"
kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije trazila
i dobila tomos od maticne crkve. To je sasvijem tacno, jer je ona stvarno
vec bila autokefalna, niotkoga zavisna, pa ga i nije morala ni od koga
traziti i dobiti, navlastito ne od nepostojece "Majke-crkve".
Ovdje je upravo rijec o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscenciji na
odumrlo kanonsko pravo i njihovom sukobu sa samom, Bogom vodjenom,
crnogorskom povijesnicom, njezinim kategorickijem imperativom "za
krst casni i slobodu svetu", svete Crnogorske pravoslavne crkve za
ocuvanje cojstvenoga i junackoga hriscanstva i pravoslavlja. CPC nije
fermala za nepostojecu Tursku pecku i carigradsku patrijarsiju. Naprotiv,
njezina narodnosno-oslobodilacka i pijemontska misija bila je u najzescoj
rati sa njihovom turskom politikom. Ona je u nadljudskoj, bozanstvenoj
borbi dostojno izdejstvovala ono sto joj pripada po prihvacenom tumacenju
"pentrahije" ("petovlada") i starom istocnjackom
pravilu i pravdi da samostalan narod i drzava moraju da imaju i
samostalnu crkvu. CPC - i niko nije ni trebao da da, pokloni ili proda
autokefalnost, jer je stvarno i kanonski vec posjedovala. Nije imala
potrebitost da moli, niti su joj bile nuzne administrativne potvrde, jer
je ona u krvavoj borbi, kroz posve samostalnu istoriju, sama stvarala (drzavotvornu
i crkvotvornu) slobodu, te i zasluzila priznanje svoje stvarne
autokefalije. Ne moze se njezino istorijsko postojanje, zvanicno priznanje,
luconosna borba za slobodnu hristijansku drzavu i crkvu i sama bogolika
istorija crnogorska proglasavati "istorijskom grjeskom", "nenormalnijem
prilikama" i "nenadleznijem cinom". Jer, ona je iznad
svijeh kanona, sam Bozji zivot, promisao, mudrost i istina. CPC je dusa
Crnogoraca i bozji izaslanik u Crnoj Gori, navlastito, ako se ima u vidu
atipicnost cjelokupne crnogorske istorije, drzave, crkve, posvjetovljenoga,
ponarodjenoga, nekanonskoga, nedogmatskog i "jeretickoga" duha
uopste Crnogoraca. Glavne posebitosti crnogorske drzave su vrlo uslovno
nazvana "teokratija", nasljedna ustanova vladika-gospodara, koje
je birao i potvrdjivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Vec
samijem tim Crnogorska crkva je bila sasvijem nezavisna od bilo cije druge,
crkvene i drzavne vlasti. Zato, neka i ubuduce bude takva. Neka bude kako
je Bog zapovijedio i kako je vazda bilo u pravoslavlju:
slobodan
crnogorski narod - samostalna crnogorska drzava - autokefalna CPC.
Sa otimanjem CPC Crnogorcima je oteta proslost, sadasnjost i buducnost,
njihova dusa. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrodjavanja (posrbljavanja)
Crnogoraca. Toga radi je potrebito njezino vrtanje kao nasusni hljeb.
Na
Lucin dan - crnogorski Petrov dan 1993. Goda u Prijestonici Crne Gore
Crnogorci su na tradicionalan nacin donijeli odluku o obnavljanju CPC i
izabrali svog
duhovnog poglavara, kandidata
za mitropolita i poglavara svoje Crkve. Od toga datuma pocinje nova etapa
u razvoju CPC.
SRETEN ZEKOVIC
Monitor
Vijesti
politika
drustvo
Pobjeda
politika
aktuelnosti
Medija
klub
Montenegro.com
MNNews on line
Nezavisna
CG
Radio
Crne Gore