Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 

 

CRNOGORSKI IZAZOVI

Vlastite zablude
 

   Ponizno molim one drzavotvorne Crnogorce po kojima nam je "drzava preca od demokratije" da malo olade sa takvim tvrdnjama. Da nam je samostalna drzava zaista potrebna, u to nema sumnje, bar medju onima koji su svojevremeno tu ideju aktuelizirali i jos, na ovaj ili onaj nacin, izgaraju na njenom ozivotvorenju. Mozda su na pocetku zahtjevi samosvojnih Crnogoraca za drzavnom nezavisnoscu bili pomalo nategnuti i nadojeni zadocnjelim nacionalnim romantizmom, ali nikad sovinizmom.
   Argumentacija kojom se dan danas ispomazu independentisti gotovo da je ista i neoboriva. Tu je, prije svega, medjunarodno priznanje Crne Gore u proslom vijeku, zatim najduzi slobodarski staz, odnosno duzi periodi fakticke nezavisnosti nego kod bilo koje osamostaljene drzave iz sastava bivse SFRJ; multikulturalnost, odnosno tradicijski utemeljena spremnost veceg dijela gradjana Crne Gore da zivi u etnicki mjesovitoj zajednici. Dva od tih argumenata imaju narocitu tezinu: jedan je nasilno ukidanje crnogorske drzave koncem 1918. godine, a drugi da se u svojim avnojevskim granicama Crna Gora nasla u zajednici sa Srbijom bez postene demokratske provjere volje naroda. Perspektive tog saveza odredjuje u svijetu omrazena Srbija kao pravno nedefiniran entitet koji se ubrzano priblizava samom rubu svog postojanja.
   Bas taj argument, da Crna Gora ne zeli podijeliti sudbinu sa rezimom koji je reinkarnacija srednjevjekovnih despotija vec se opredjeljuje za sistem vrijednosti i ustanove razvijenog Zapada, bio je ono sto su zapadne usi slusale s najvise interesovanja. Nije Amerikancima toliko stalo do crnogorske drzavne nezavisnosti osim, mozda, u nekom strateskom lancu koji bi potencijalne protivnike Sjevernoatlanskog pakta ostavio u dubini, daleko iza jadranske obale. Stalo im je, medjutim, do stabilnosti u citavom regionu. Kada zapadni saveznici zaobilaze pitanje crnogorske nezavisnosti, to ne znaci da su digli ruke od Crne Gore. Oni, razumnjivo, hoce da budu sigurni u ono sto im se sa crnogorske strane obecava i da provjere kvalitet informacija. Istorijsko iskustvo drzi ih, da tako kazemo, u stanju karakterne pripravnosti. Ako od crnogorskih intelektualaca cuju da ovi vise cijene drzavu od korpusa prava i sloboda koje drzava osigurava, a koji su medjunarodno garantovani, onda ne treba ocekivati neku nazovi logisticku podrsku crnogorskim reformistima za razdruzenje sa Srbijom. Istorijsko iskustvo bez izuzetka potvrdjuje da drzava bez demokratskih ustanova, imajuci na umu i nacin na koji je nastala, zakonito prerasta u diktaturu. Ko je taj ko bi, recimo, u Crnoj Gori garantovao da ce biti drukcije? Ne bi li je taj isti ucinio despotskom izgovarajuci se nekim legitimitetom ili necim drugim? 
   Svaki istinski demokratski napredak u Crnoj Gori otvara nove mogucnosti za siroku provjeru narodne volje. Ako taj proces nije trenutno vidljiv, onda je to zato sto ga nema. Tamo gdje fenomen drzave izmice pred idealom sveobuhvatnih integracija ekonomski uspjesnih i u svakom pogledu superiornih, nema ni potrebe ni smisla uzdisati za njenom dvolicnoscu - drzavom. 
   Jos jednom upozoravam one crnogorske politicke mislioce koji kazu da im je drzava preca od demokratije (a to je vjestacka dilema) da od Amerike i Evrope ne traze pomoc za izgradnju kulturnog identiteta Crnogoraca, te da cemo se u tom smislu morati oslanjati na sopstvene snage. Bilo bi pozeljno da se pocnemo ozbiljnije pripremati za taj kulturni prevrat koji ima intenzitet civilizacijskog soka. Ko zna kako ce se nasa lokalna bozanstva osjecati u sirem i raznovrsnijem drustvu? Pred strahom od sirokih zahvata mnogi vec nastoje relativizirati proklamovane reforme. Pobjedu koja je izvojevana u borbi za nacionalno dostojanstvo sada treba staviti u funkciju demokratskog preporoda u cijoj se terminologiji nacija izjednacava sa drzavom. Prosjecni gradjanin tesko ce izaci na kraj sa tim socioloskim zavrzlamama. Crnogorski liberali, kao najizrazitiji zagovornici nacionalnog preporoda, u fazi svog konstituisanja za oponente su imali ideoloski potrosene ostatke velikosrpskog nacionalizma i komunisticke ortodoksije u istom paketu. 
   Istorijski ugao posmatranja podlozan je svakovrsnim revizijama. Nekada smo na srpskoj strani imali neobuzdanog i nepismenog tiranima Milosa Obrenovica, a na nasoj Njegosa, o cijoj  genijalnosti je, u nedostatku konkurencije, mnogo toga pretjeranog receno. Danas vec imamo na uvid Njegoseve zahtjeve istom Milosu da sprijeci objavljivanje knjiga Dositeja Obradovica, koga Njegos uzasno prezire zbog toga sto nije vidio u cemu se sastoji "sreca narodna". A Dositej je bio omrazen bas zbog svoje kulturne usmjerenosti prema Evropi.

Miodrag VUKMANOVIC