Make your own free website on Tripod.com

 

JEZIK KAO KULTURNI I ETNICKI IDENTITET

 

PISI KAO STO ZBORIS  

Crnogorci nemaju nikakvog razloga da izmisljaju sopstveni jezik, ali imaju potrebu da ga nazovu svojim imenom. Jezik crnogorske knjizevnosti istovjetan je sa narodnim govorom.

Radoslav Rotkovic


Tri su knjige dr Vojislava Nikcevica predmet ove analize: "Pisi kao sto zboris, glavna pravila crnogorskog standardnog jezika" (1993.), "Crnogorski jezik I, II" (1993, 1997) I "Crnogorski pravopis" (1997).

Kao sto se vidi iz podnaslova, "Pisi kao sto zboris", sadrzi glavna pravila crnogorskog standardnog jezika. Dva toma "Crnogorskoga jezika" sadrze: genezu, tipologiju, razvoj, strukturne oblike i funkcije, od artikulacije govora do 1995. godine. U "Pravopisu" nalazimo Deklaraciju Crnogorskoga PEN centra o ustavnom polozaju crnogorskog jezika. Rijec Odbora za kodifikaciju crnogorskog jezika i istoriju knjizevnosti, Pravopis, Pravopisni rjecnik (343 stranice) i recenziju. Tu je, dakle, sve sto treba za raspravu. Ukupno 1.650 stampanih stranica, formata 17 puta 24 santimetra veoma dobro dokumentovanoga stiva. Posto je propao pokusaj u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti da se osnuje Institut za jezik i knjizevnost, sav ovaj ogromni, pionirski i kapitalni posao obavio je jedan covjek, a knjige su objavili: Matica crnogorska, Crnogorski PEN i Crnogorsko drustvo nezavisnih knjizevnika.

Njegos je zivio malo i bio svjestan manjkavosti svojega obrazovanja. Poslije smrti svojega strica Petra I pisao je Gegicu kako je najteze njemu "preucvijeljenome, ni dozrelu, ni dospremnu". Zato je dozvoljavao da mu Milorad Medakovic "ispravlja" ne samo padeze u "Gorskom vijencu" (i u rukopisu je, na primjer, "Skupstina uoci Trojcinadne na Lovcen", a u stampi je "na Lovcenu") nego i mala i velika slova (u rukopisu je "bulah ka srbkinjah" a u stampi je "bulah ka Srbkinjah"). No osnovni je problem u Vukovoj azbuci, koja nije predvidjela pretvaranje sj > s, zj > z i dz > 3. Eto zbog cega ni NJegos, ni LJubisa, ni Marko Miljanov, nijesu mogli da sprovedu do kraja nacelo koje je Vuk prihvatio ali nije sproveo do kraja.

Nikcevic je, dakle, samo prosirio crnogorsku azbuku na 33 slova, da bi je uskladio sa crnogorskim glasovnim sistemom!

On se u kodifikovanju standardnoga crnogorskog knjizevnog jezika posluzio iskustvom drugih civilizovanih zemalja. Mnogi su narodi imali na svome etnickome prostoru mnostvo dijalektickih varijeteta. Italijani, cak, i danas u kontakt emisijama na RAI, kad god cuju gledaoca preko telefona, pogadjaju po njegovome izgovoru i akcentu iz kojega je kraja. A ti isti gledaoci zahvaljuju Televiziji da ih je naucila standardnome italijanskome jeziku. Jedan DJenoveze i jedan Kalabreze, ako su ribari, nece se ni razumjeti. I sama drzava Italija pocela je da se sije od lokalnijeh krpica tek poslije Garibaldijevog pohoda sa juga ka sjeveru, od 1860. do 1880. godine. Da bi taj isti narod, sticajem istorijskih okolnosti rascjepkan na mnostvo drzavica i okupacija, dobio jedan standardni knjizevni jezik, trebalo se osloniti na najvaznije pisce, Dantea i Petrarku! Rrebalo se, dakle, vracati u 13-14. vijek, do Bozanske komedije i Petrarkinog kaconjera. Ukrajinci su imali laksi posao. Oslonili su se na Tarasa Sevcenka (1814-61). I on je, poezijom na narodnome jeziku, udario temelj knjizevnome jeziku. Nikcevic se opredijelio za isto nacelo: pisi kao sto dobri pisci pisu! A mi nemamo boljih od Petra I, Petra II Petrovica NJegosa, LJubise i Miljanova u proslom vijeku. I zaista je ne samo civilizacijski anahrono no i besmisleno, tretirati ih kao srpske pisce, a njihov jezik, bez kojega nema ni njih, tretirati kao provincijalni!

Danilo Vusovic je 1930. nasao cak 340 "neknjizevnih" glavnih osobina u NJegosevom jeziku, ali je naglasio da je njegov jezik uglavnom, narodni jezik i to onakav kakav se govori u Crnoj Gori". "A to drugijem rijecima", veli Nikcevic, "nije nista drugo do izvorni crnogorski jezik". Ali kada treba da se manipulise tijem istim jezikom, koji su lingvisti proglasili "provincijalnim", sastavljajuci Recnike kojijem objasnjavaju Srbima pokrajinske NJegoseve rijeci: bas (upravo), beba (malo dete), bezvjeran (nevernicki, veroloman), bezimenjak (nepoznati), bezbrastina (bezobrazluk), bezuman (nerazuman), bespuce (besputni kraj), bjezeci (koji bezi), bljesak (sjaj), brav (marvince), bratic (sinovac), brukati (sramotiti), varen (kuvan) i sl. onda se, u beckovicevskoj interpretaciji, taj "pokrajinski", "provincijalni jezik", koji se u 340 elemenata razlikuje od srpskog jezika, kako ga je normirao Belic - preimenuje u srpski jezik!

Crnogorski PEN centar organizovao je medjunarodni naucni skup pod naslovom: "Jezik kao kulturni i etnicki identitet". Na tome skupu su lingvisticka istrazivanja dr Nikcevica stavljena pod lupu, narocito u referatu Poljakinje Agnjeske Spaginjske Prusak, i ta su istrazivanja prihvacena kao naucno utemeljena.

Jedno od sustinskih pitanja pokrenutih i analiziranih na skupu bilo je i o ijekavici u onomastici kao crnogorskom etnickom i kulturnom identitetu. Mi smo, naime, analizirali onomasticku gradju u pradomovini, u svijetlu opsteslovenske diferencijacije izgovora, koja je dala oblike: did, ded, djed, djed, sve dokumentovane u Juznih Slovena, ali unikatno zastupljene u Ukrajinaca kao ikavaca, Belorusa kao ekavaca, Rusa kao jekavaca i Poljaka kao ijekavaca. Jedino na tlu Ceske nalaze se sva cetiri izgovora. A u polapskoj pradomovini, izmedju Hanofera (nije tacno Hanover) i Baltika, rijeke Odre na istoku i Labe na zapadu (mada se u njenome srednjemu toku zalazili duboko na zapad), preci Crnogoraca su ostavili tragove svojega ijekavizma u nazivima naselja, rijeka, jezera, koje novonaseljeni Germani nijesu dirali, sem kad su davali potpuno nova imena gradovima (Velegrad - Mecklenburg, Bijelo Polje - Bielefeld, Devin - Magdeburg). No, i tada su ostali zabiljezeni stariji nazivi, stariji od metateze, koja je od gard dala - grad, od Orztok - Rostok, od Gardc - Garz - Garac.

Kada se pogleda: "Imenik geografskih naziva srednjovjekovne Zete" Sava Skrivanica (1959), vidi se da medju 800 naziva nema ni jednoga ekavskoga toponima u Crnoj Gori, kao ni toponima sa srpskom etnickom oznakom.