Make your own free website on Tripod.com

 

 

Nikola Samard`ic, biv{i {ef diplomatije Crne Gore:
Kada je Bulatovi} glasao za predlog Karingtona, Milo{evic rekao:
Da}u ja vama nezavisnu Crnu Goru

 

Sidnej - Nikola Samardžić je bio ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore u vrijeme nestajanja SFRJ i početka krvave krize na ovim prostorima, koja, na žalost, još uvijek traje. Bio je aktivni učesnik i svjedok mnogih događaja u kojima je pisana istorija Crne Gore. Od 1990. do 1994. bio je direktor "Jugooceanije" (prve tri godine, do uvođenja sankcija, ostale su upamćene po najboljim poslovnim rezultatima u istoriji kotorskog brodara), incijator registrovanja brodova ovog preduzeća pod kiparskom zastavom ("patriote" mu to nijesu oprostile), a njegovo ime vezano je i za aferu prebacivanja (tokom sankcija) državnog novca na privatne račune...
Sa funkcije ministra inostranih poslova smijenjen je 1992, a direktor "Jugooceanije" ostao je do 1994. godine. Od 1992. godine nikada nije došao u Crnu Goru...
Nikola Samardžić živi u iznajmljenoj kući u Sidneju, sa dvoje djece. Uprkos nedaćama koje su ga zadesile u posljednje tri godine (smrt supruge, amputacija obje noge) zadržao je vedrinu duha i poslovnu energiju. Iz kuće u kojoj živi vodi privatni biznis. Naravno, riječ je o prvoj i jedinoj pravoj ljubavi u toj oblasti - pomorstvu.
Kapetan Nikola Samardžić za "Vijesti" prvi put javno govori o događajima koji su odredili njegovu i sudbinu Crne Gore.

Sa ondašnjim predsjednikom Crne Gore Momirom Bulatovićem učestvovali ste na konferenciji u Hagu, u jesen 1991. Na dnevnom redu bio je predlog lorda Karingtona da se republike SFRJ proglase za samostalne države, a potom nastave suživot u novim integracijama. Na trenutak, kroz glas Bulatovića, Crna Gora je povratila državnu samostalnost izgubljenu 1918...

- Prvo želim da kažem da je Crna Gora tada postupila najdemokratskije od svih jugoslovenskih republika. Dok su ostali o predlogu odlučivali u najužem krugu najodgovrnijih političara, kod nas je sazvana vanredna sjednica republičke Skupštine. Dugo, čitavu noć, uz TV prenos, dakle pred očima čitave Crne Gore, pokušali smo da pronađemo odgovor na predlog lorda Karingtona, koji bi bio obavezujući za našu delegaciju u Hagu. Zbog stavova koje sam tada iznio, a bio sam izričito za to da se predlog prihvati, imao sam dosta neprijatnosti, kako od nekih poslanika tokom sjednice, tako i po njenom završetku. Sjećam se da me je na stepeništu sačekao neki ljekar iz Danilovgrada, svašta mi rekao, ipak, uz ogradu da sam "iz dobre familije". U zapaljivoj atmosferi Skupština nije donijela nikakvu odluku, preporučeno je da na licu mjesta, zavisno od razvoja situacije, odlučimo kako da glasamo.

Kada je, zaista, donijeta odluka da Bulatović prihvati predlog lorda Karingtona?

- U avionu, na putu za Hag, insistirao sam da se dogovorimo kakav stav da zauzmemo u Hagu. Naravno, ponovio sam priču iz Skupštine, a moram reći da je i Bulatović intimno bio za predlog lorda Karingtona, ali je imao rezervi zbog neodlučnosti Beograda.

Da li ste uoči konferencije u Hagu imali bilo kakve konsultacije sa Slobodanom Miloševićem?

- Ja nijesam, ali Bulatović jeste. Više puta tokom zasjedanja Skupštine prethodne noći napuštao je salu, da bi razgovarao sa Beogradom. U avionu mi je rekao da je i Milošević bio neodlučan, da je svaki put imao drugačiji stav. Na kraju smo se Bulatović i ja dogovorili da on prilikom glasanja podrži predlog Karingotona.

Sjećate li se atmosfere koja je vladala u Hagu, kakva su bila očekivanja pojedinih delegacija, je li bilo kontakata između njih?

- Nije bilo vremena za kontakte, iz aviona smo otišli u konferencijsku salu. Međutim, vjerovalo se da problem neće biti Milošević, strahovalo se da bi kočnica mogao da bude Tuđman. Naime, predlog lorda Karingtona bio je nešto najpovoljnije što su Srbi u Hrvatskoj mogli da dobiju, garantovana im je u okviru Hrvatske velika autonomija, praktično svi atributi državnosti. Po ko zna koji put Milošević je iznenadio sve - povukao je potez koji je išao direktno na štetu naroda koji je predstvaljao.

Kako je tekla sama sjednica?

- U velikoj konferencijskoj sali bila su tačno određena mjesta za sve učesnike sastanka. Sa dvije strane, jedni naspram drugih, sjedjeli su članovi po tri republičke delegacije, sa treće članovi Predsjedništva SFRJ, u čelu lord Karington i predstavnici Evropske unije. Karington je smatrao da su svi imali i previše vremena prije tog sastanka da saopšte svoje političke poglede, imali smo svi dugo na stolu i njegov predlog, pa je planirao da konferencija traje veoma kratko, da se republičke delegacije samo izjasne sa "za" ili "protiv". Takođe, da bi se izbjegli prigovori neke druge vrste, bilo je predviđeno da se izjašnjavaju predstavnici republika po abecednom redu. Trebalo je, dakle, da se prvi izjasni predstavnik Bosne i Hercegovine, takav scenario je bio svima dostavljen. Onda je uslijedilo iznenađenje. Neplanirano, za riječ se prvi javio Slobodan Milošević. Održao je vatren govor, rekao je da je plan neprihvatljiv za Srbe u Hrvatskoj, da međunarodna zajednica ne zna što se dogodilo sa Srbima u Drugom svjetskom ratu, da svi Srbi treba da žive u jednoj državi... U sali tajac. Nakon prvog šoka, Karington je nastavio sjednicu, Izetbegović glasa za njegov predlog, Tuđman je jedva dočekao, bez riječi ograde glasao je za plan lorda Karingtona, možda i zato što je već u tom trenutku bilo jasno da nikad neće zaživjeti.

I Momir Bulatović glasa za samostalnu Crnu Goru?

- Da. A onda ponovo tajac, svi su vjerovali da postoji dogovor sa Beogradom. I Milošević je očigledno bio iznenađen, ustaje, prilazi sa leđa stolu za kojim smo sjedjeli Bulatović i ja, pored nas je delegacija iz Makedonije. "Daću ja vama nezavisnu Crnu Goru" - samo je procijedio.

Da li je nakon sjednice bilo kontakata sa Miloševićem?

- Ne, nije bilo vremena za to, odmah smo se vratili u Crnu Goru.

Zbog čega je kasnije Bulatović promijenio mišljenje?

- To vjerovatno samo on zna. Ja kao ministar inostranih poslova više ni jednom nijesam bio u prilici da sa njim govorim na tu temu. Mogu samo da pretpostavim kakvim je pritiscima bio izložen, a znam da nikada nije bio od naročito čvrstog materijala.

                 

Parlament je još 1991. donio odluku da Crna Gora postane nezavisna kad nestane SFRJ

Kako danas gledate na iskustvo srpsko-crnogorske federacije?

- Nakaradna federacija samo dvije republike, potpuno nesrazmjerne po veličini i broju stanovnika, koju je smislio i stvorio Slobodan Milošević, davši joj poslije potpunog raspada Jugoslavije ime Jugoslavija kao prelazni oblik za stvaranje Velike Srbije, nije nikada mogla da funkcioniše i potpuno se raspala još za vrijeme pune vladavine njenog stvaraoca. Raspad federacije bio je posebno vidljiv poslije nedavnog ustavnog puča Slobodana Miloševića poslije kojega je, i onako već u ruševinama, federalni sistem u potpunosti prestao da postoji. Suverenost i nezavisnost Crne Gore poslije raspada SFRJ utvrđena je i Odlukom Skupštine Crne Gore od 23. decembra 1991. godine. U toj odluci je rečeno da Crna Gora postaje nezavisna i suverena država kada Jugoslavija prestane da postoji. Od donošenja ove Odluke srušile su se i nestale dvije Jugoslavije, ona socijalistička i ova Miloševićeva, pa je sada krajnje vrijeme da Crna Gora javno oglasi da je suverena i nezavisna država.        

 

2.dio

Nikola Samardžić, nekadašnji ministar inostranih poslova Crne Gore:Mogli smo da spasimo flotu da nije bilo "stručnjaka" iz vlasti

Sidnej - Kapetan Nikola Samardžić u javnosti Crne Gore poznat je uglavnom kao ministar inostranih poslova s početka devedestih, iz vremena velikih previranja, nestajanja jednih i nastajanja drugih država. Dubok trag ostavio je, međutim, i u crnogorskoj privredi, obavljajući dugo razne odgovorne dužnosti. Ipak, najduže i sa najviše ljubavi radio je i radi u pomorstvu, često i nehotično insistiranje na tituli "kapetan" prije je oznaka pripadnosti, nego isticanje čina. Prošao je sve stepenice u ovoj oblasti, od mladića palube do generalnog direktora respektabilne kompanije. Njegova priča o "Jugooceaniji" nije samo priča o usponu i padu preduzeća kome je podario možda i svoje najbolje godine, već i svjedočenje o stanju duha u ovoj sredini, vremenu iz koga Crna Gora još nije izašla.

Kraj moćne "Jugooceanije" počeo je 1992. godine, uvođenjem sankcija Ujedinjenih nacija?

- U predvečerje sankcija, kada sam vidio šta sve prijeti jugoslovenskoj privredi i kakva kriza dolazi, predložio sam kolegi Đakonoviću, direktoru "Prekookeanske" iz Bara, da brodove registrujemo pod neku stranu zastavu. On se nećkao, ali je na kraju pristao. To je trebalo da bude pravi poslovni potez, ali su me srbijanska štampa, koja ima uporište u Crnoj Gori, pa i tadašnja "Pobjeda" proglasili za izdajnika. Bilo je to pljuvanje kakvo je teško zamisliti, optuživali su me da hoću da promijenim časnu jugoslovensku zastavu za nekakvu maltešku. U toj teškoj situaciji jedinu podršku sam imao od predsjednika Vlade Mila Đukanovića. Nije, istina, to bila javna podrška, ali mi je rekao: " Nikola, radi kako znaš, imaš moju podršku". Uz velike muke preregistrovali smo brodove i osnovali preduzeće na Malti, dva mjeseca prije uvođenja sankcija. Moram da kažem da u pomorstvu prelazak sa jedne zastave na drugu ne znači i mijenjanje vlasništva. Kad auto registrujete prvo u Podgorici, pa ga prebacite u Nikšić, ne znači da je promijenjeno i vlasništvo. Znali su to dobro i oni koji su me napadali, ali su imali svoje razloge. Uprkos svemu, mi smo ostvarili naum i to je spasilo "Jugooceaniju". Jer, zastava socijalističke Jugoslavije prestala je da postoji, a zastavu nove Miloševićeve Jugoslavije niko ni do danas nije priznao. Da nijesmo učinili da brodovi budu pod malteškom zastavom, koja je potpuno ista kao crnogorske ratne zastave sa Grahova i Vučjeg dola, oni bi bili ničija roba. "Beogradska plovidba", koja je imala šest velikih brodova nije htjela da promijeni zastavu i poslije 40 dana sankcija prestala je da postoji.

Ipak, i brodovi su došli pod udar sankcija?

- Nijesu Amerikanci naivni, znali su šta smo uradili i donijeli su drugu rezoluciju, samo radi brodova.
Rezoluciju od 30. maja ponovili su 16. novembra 1992. i dodali da brodovi koji su vlasništvo jugoslovenske države, bez obzira pod čijom zastavom plove, moraju da budu uhapšeni. I bili su uhapšeni. Nastupili su teški dani za naše brodarstvo. Morali smo da plaćamo "zatvor" za brodove u Roterdamu, dnevno između 500 i 1500 dolara samo zato što stoje u luci a ne smiju da zarađuju. Kao generalni direktor poveo sam tri sudska spora, dobio parnice u Roterdamu i Johanesburgu, dok je Federalni sud u Lujziani presudio da kapetan Samardžić ima pravo, da odluka da se brodovi drže u lukama SAD nema uporišta u njihovim zakonima, ali je interes SAD da brodovi budu tamo.

Pokušavali ste i da probijete sankcije?

- Moglo se mnogo toga uraditi da je bilo pravog razumijevanja. Navešću slučaj sa kompanijom "Vernikos" čiji su vlasnici Nikos i Totis Vernikos. Sa njima je napravljen dogovor da u sankcijama tri naša broda rade i zarađuju i time stvore sredstva za plaćanje dažbina i troškova ostalih zarobljenih brodova. Dogovoreno je da ova kompanija na sudskoj aukciji, kupi brod "Crna Gora" koji je punih 20 mjeseci ležao zarobljen u Roterdamu, i da na aukcijskom nadmetanju ide do 8,5 miliona dolara, iako bi ga sudska dražba pojela za dva, najvise tri miliona. Naše učešće u zajedničkoj kompaniji bili bi brodovi "Risan" i "Budva" koji su mogli da isplove iz Kine sa dokumentima kompanije "Vernikos". Za brod "Risan" Vernikos je prihvatio našu cijenu od pet miliona dolara, a "Jugooceanija" ga je prošle godine prodala za oko jedan milion dolara. Za brod "Budva" koji je bio već zreo za staro željezo prihvatio je vrijednost od dva miliona dolara, da bi poslije moje smjene taj brod prodao za vrlo male pare. Zajedno sa Totisom Vernikosom učestvovao sam na sudskoj aukciji prodaje broda "Crna Gora" u Roterdamu 28. aprila 1994. Vernikos je održao riječ. Nadmetao se do kraja i kupio brod za 8,2 miliona dolara, da bi ta cifra poslije tri mjeseca zbog razlike kursa holandskog guldena i dolara narasla za 10,5 miliona dolara. Taj ogromni novac pao je na račun Jugooceanije kod holandskog suda. Na žalost, ovaj projekat nije uspio, jer je tadašnji ministar pomorstva Mićunović zabranio da se projekat realizuje i da se radi s Vernikosima. Grci su ostali oštećeni, tražili su da im se vrate bar dva miliona dolara. Ja sam četiri mjeseca poslije toga bio smijenjen, a novo rukovodstvo preduzeća nije htjelo više ni da čuje za Vernikose. Nikos Vernikos me je počastio da budem kum njihovog novog broda, pa sam prodatom brodu "Crna Gora" ostavio crnogorski trag i nazvao ga "Timios Stavros" što na grčkom znači "Krst časni".

Vaše ime dugo je pominjano u negativnom kontekstu i zbog pokušaja da u vrijeme sankcija prodate flotu "Jugooceanije".

- U situaciji kada brodovi oba crnogorska preduzeća nijesu mogli da plove, a računi održavanja i boravka u svjetskim lukama su bivali sve veći, pokušali smo da nađemo kupce za svoje brodove, da bi spasili što se spasiti može. Bilo je više projekata, ali najbolji ugovor "Jugooceanija" je u novembru 1993. potpisala sa britanskom kompanijom čiji je vlasnik Šrejer, jedan od najbogatijih ljudi svijeta. Postignuta je ukupna cijena iznad tržišne vrijednosti u iznosu od 91,5 miliona dolara (nijesu bili uključeni brodovi "Kupres", "Boka" i "Sutjeska").Taj novac bi za vrijeme sankcija bio blokiran, ali bi poslije sankcija, da je ugovor ostvaren, sa tim novcem kao učešćem, mogli da dobijemo kredite od 150 do 200 miliona dolara kod svjetskih banaka koje kreditiraju pomorsku privredu. Sa takvim kreditima i našim učešćem, danas bi imali veliku i podmlađenu flotu "Jugooceanije", najveću u njenoj istoriji. Upriličen je sastanak sa Šrejerom u Budimpešti. Veso Babić, direktor "Montenegrobanke" je došao "mercedesom" iz Podgorice. Sa njim sam dobro sarađivao dok sam bio predsjednik SIZ-a za ekonomske odnose sa inostranstvom, ali sad je to bio neki novi Veso, koji je presjekao da sve to što se predlaže ne valja ništa. Moram reći da on nije bio sam, bili su tu i "stručnjaci" iz Vlade, nekakvi savjetnici, a svi oni zajedno ne znaju o pomorstvu koliko ja. Tu je pukla pogibija "Jugooceaniji" istovremeno i "Prekookeanskoj" jer smo realizacijom takve prodaje mogli da napravimo stvarno veliku flotu. Taj ugovor sa Šrejerom nije ostvaren, jer su 6.decembra 1993. tadašnji predsjednik Republike Momir Bulatović i tadašnji predsjednik Skupštine pokojni Risto Vukčević sazvali sastanak na kojem je donesena odluka da se brodovi ne smiju prodavati, da je to društvena svojina koju ne smijemo otuđivati. Tokom 1994. godine bilo je ponovnih pregovora sa Šrejerom koji su nastavljeni dugo i poslije moje smjene, ali on više nije htio da prihvati uslove ugovora iz novembra 1993.

(U narednom broju: Šta se desilo sa državnim novcem na Malti)
       

Nije me birala partija

- Za zamjenika generalnog direktora "Jugooceanije" izabran sam januara 1989. godine, da bi me 9. maja radnici izabrali za generalnog direktora. Mene nije u tom vremenu antibirokratske revolucije postavila ni partija, ni bilo ko drugi, nego radnici "Jugooceanije". To je bio presedan u cijeloj Jugoslaviji da veliko preduzeće koje ostvaruje 80 miliona deviznog priliva, za direktora dođe čovjek koga nije postavila partija. Cijenili su me zbog toga što sam u pomorstvu prošao sve, jedan sam od rijetkih iz bivše Jugoslavije koji su specijalizovali pomorski menadžment kao stipendista Ujedinjenih nacija. Za tri godine mog direktorovanja, dakle do početka sankcija, preduzeće je imalo finansijski rezultat najbolji u svojoj istoriji, iako je bilo praktično pred raspadanjem u trenutku kada sam ga preuzeo

3 dio

Nikola Samardžić:Čim sam državne pare na Malti prebacio na račun ministra Goranovića, on se pretvorio u vuka i počeo da mi prijeti

Sidnej - Iza naglo prekinutog mandata ministra inostranih poslova Nikole Samardžića, polovinom devedesetih, pored učešća u pregovorima o državnom statusu Crne Gore, nastojanjima da crnogorska trgovačka flota izbjegne međunarodne sankcije, ostale su i brojne kontraverze o finanisijskim operacijama.
Nikola Samardžić od 1994. godine nije ni jednom došao u Crnu Goru. Na podsjećanje da se njegovo ime pominje i u kontekstu prebacivanja državnog novca na privatne račune u vrijeme međunarodnih sankcija, te da je svojevremeno optuživan da je pronevjerio znatnu sumu, Samardžić u ekskluzivnom razgovoru za "Vijesti", u svom domu u Sidneju, naglašava da mu je savjest potpuno čista.

- Ja sam sa jednim saveznim funkcionerom iz Crne Gore otvorio prve Vladine račune u svijetu, u Londonu i na Malti. Onaj u Londonu je brzo ukinut, a onaj na Malti još je živ. Na moje ime nije bilo nikakvih para, ali ja sam imao tzv. pravo raspolaganja. Kad su me smijenili, ukinuta mi je plata, ali sam nastavio da radim. Šest mjeseci nakon smjene, došla je delegacija na Maltu, odakle sam vodio "Jugooceaniju" i gdje sam predao dužnost novom direktoru Jaukoviću. Dužnost direktora "Jugooceanije" sam dobio kada je preduzeće imalo 103 miliona dolara inostranog duga, a Jaukoviću sam predao "Jugooceaniju" sa inostranim dugom od devet miliona i 20 miliona gotovine na računima te kompanije kod londonske banke, NBJ i kod suda u Roterdamu. Govorili su i govore da sam ja pronevjerio pare na Malti, ali mene nije stid od onoga što sam uradio. Prvog marta 1995. došla su njih trojica, zamjenik guvernera NBJ, pošteni čovjek Božo Gazivoda, ministar finansija Predrag - Draško Goranović, o kome najradije ne bih ništa govorio, i njegov zamjenik Ratko Jovićević. Božo se distancirao od njihovog ponašanja, a oni su tražili da prebacim pare na ime Goranovića. Ja sam to učinio, ali sam tražio da naplatim neka potraživanja od Vlade Crne Gore, kao što su plata ministra (od bavljenja politikom nikada nijesam uzeo ni pare), i neke druge usluge, sve sa dokumentacijom i jasnim računima. Onoga momenta kada je postao vlasnik računa, Goranović je potpuno promijenio odnos prema meni, pretvorio se u vuka, prijetio meni, mojoj djeci. Sjećam se da sam mu tada rekao da može učiniti šta hoće, ali da ne smije zaboraviti da se krv pamti 300 godina. Makar je tako kod nas u Katunskoj nahiji, u Krivošijama. Nakon njegovih prijetnji odlučio sam da se za neko vrijeme ne vraćam u Crnu Goru. Napravio sam račun koji i sad čuvam i koji sam poslao u Crnu Goru. Koliko sam naplatio, nije važno. Reći ću samo da se za vrijeme sankcija radilo za pet odsto, a ja sam naplatio 0,8 odsto... Htio sam to reći i predsjedniku Vlade, ali kako da mu kažem kad sam izbačen i smijenjen, proglašen za izdajnika, kad su u Kotoru namjestili da me biju. Ja sam ponosan čovjek, neće me tući ološ kotorska.

Da li bi se uprkos svemu danas vratili u Crnu Goru, možda u "Jugooceaniju"?

- Vratio bih se u Crnu Goru, možda ne u "Jugooceaniju", jer ko zna kakva je situacija tamo. Preduzeće danas ima malo brodova, a 60 miliona dolara duga. Nije što sam ostavio niko odnio, u pitanju je neznanje. Recimo, kada je usred sankcija brod "Crna Gora" prodat na sudskoj aukciji za preko osam miliona dolara optužili su me da sam otuđio društvenu svojinu. Oni su prošle godine prodali šest brodova za 8,5 miliona. Ili, odmah nakon moje smjene kupljen je brod "Pelinovo" za devet miliona, a nakon velikih ulaganja u popravke niko nije htio da ga kupi ni za tri miliona. I dalje se priča da je ono što sam ja radio pronevjera, a da je ovo što oni rade pošteni biznis. Ja sam, to nije hvala nego činjenica, član Svjetskog ekonomskog foruma i visoki porotnik Vrhovnog suda države Novi Južni Vels u Australiji. Njima ne smetam ovakav kakav sam, a za Crnu Goru sam lopov. (Kraj)

Susret preko Crnogorske zajednice u Australiji

Iako je već dugo u Sidneju, gospodin Nikola Samardžić kontaktira sa veoma malo ljudi sa ovih prostora koji tamo žive. Kontakt sa njim uspostavili smo zahvaljujući pomoći Mihaila -Miška Mandića, osnivača i predsjednika Crnogorske etničke zajednice u Australiji (http://members.tripod. com/~crnagora), čiji je i Samardžić član, praktično jedine zajednice sa prostora bivše Jugoslavije koja okuplja ljude različitih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja.


Milisav NENADOVIĆ