Make your own free website on Tripod.com

 

 

POSTIZBORNE DILEME:
GDJE SE KONDENZUJE PROCRNOGORSKA POLITICKA ENERGIJA

Ulaganje u novog lidera
 
 Minuli prijevremeni lokalni izbori u Podgorici i Herceg Novom pokazali su nastavak trenda zbijanja politickih snaga u dvije snazne, medjusobno ostro suprotstavljene grupacije. Prostor izmedju blokova, koji su na izborima nastupali kao koalicije, dodatno je stijesnjen. Ispostavilo se da igra na njemu nikome ne moze donijeti mnogo vise od zadovoljenja olimpijskog nacela - "vazno je ucestvovati". 
   Nijedna od stranaka, odnosno koalicija koje su pretendovale na to da taj prostor prosire u vlastitu korist, a na stetu politickih blokova, nije se proslavio. Pogotovo ne Liberalni savez, koji je, uprkos izvjesnom porastu birackog tijela, pao stepenicu nize u odnosu na skromnu visinu od prije dvije godine, i za to optuzio narod, najavljujuci da ce, pokore radi, napustiti parlament. 
   Izborni neuspjeh crnogorskih liberala, kao i onaj socijaldemokrata u Herceg Novom, gdje su primijenili antiblokovsku izbornu strategiju, ponovo je aktuelizovao dilemu - gdje se to, i zbog cega, kondenzuje politicka energija crnogorskog pokreta za nezavisnost. Taj pokret su u prvoj polovini devedesetih predvodili upravo liberali i, naravno, predstavljali njegovu maticu. Socijaldemokrati i ostale fragmentirane snage independista tom pokretu su davali neophodnu sirinu i stvarali pretpostavke za njegovu dalju ekspanziju. Bilo je prirodno ocekivati da se, vremenom, ove politicke snage maksimalno priblize i na najracionalniji nacin iskoriste svoj potencijal.

   Niko od pozvanih, medjutim, nije ozbiljno radio cak ni na stvaranju takve prilike. Svako je prvenstveno imao u vidu svoje interese i radio na vlastitoj politickoj promociji, s pravom pretpostavljajuci da ce, prije ili kasnije, istorijski tok skrenuti na crnogorsku vodenicu. Ali i njihovu. Liberali su cuskali socijaldemokrate na stranu, a ovi nijesu zeljeli da se podrede cudima i interesima jace i borbenije stranke -Liberalnog saveza. Kada su okolnosti pocele da idu na ruku i jednima i drugima, natjerani su na odstupanje. Na njihov teren je "umarsirala" frakcija DPS-a koju je predvodio Milo Djukanovic. Ironijom sudbine, upravo ce preobracenik postati zastava mnogih starih boraca za crnogorsku nezavisnost i, naravno, brojnije grupacije onih koji su shvatili (iz ovih ili onih razloga) da su "jahali" u pogresnom smjeru.  
   Kada je "antibirokratski" talas preplavio Crnu Goru, prijeteci da skrsi njenu drzavnu i nacionalnu arhitekturu, situacija je izgledala beznadezno. Nova, promilosevicevska vlast u Podgorici se, doduse, nije deklarisala kao anticrnogorska, ali je tako djelovala, povladjujuci svemu sto je imalo taj predznak.
   Otpor je u pocetku bio neorganizovan i slab.  

Covjek sa najboljom ocjenom

   Prema istrazivanju koje je za potrebe Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) radila agencija "Damar", kod pristalica SDP-a Djukanovic je bolje ocijenjen od Rakcevica. Djukanovica je, kontatuje se u analizi CEDEM-a, 74,6 posto pristalica SDP-a ocijenilo najvisom ocjenom - peticom, a prosjecna ocjena je 4,59. U isto vrijeme, Rakcevic je ocjenu pet dobio od 58,7 posto pristalica SDP-a, a prosjecna ocjena mu je 4,51. 
   Sudeci prema istom istrazivanju, znacajan broj pristalica Liberalnog saveza ne krije da cijeni Djukanovica. Ocjenom pet "castilo" ga je 23,4 posto pristalica LSCG-a, a i prosjecna ocjena koju je od njih dobio je prilicno visoka - 3,24. Kada se uporede ocjene koje gradjani crnogorske nacionalnosti daju Milu Djukanovicu, Miodragu Zivkovicu, Slavku Perovicu i Zarku Rakcevicu, vidi se da oni ubjedljivo najvecu naklonost gaje prema Djukanovicu.

Pokazali su to prvi visestranacki parlamentarni izbori u decembru 1990. godine. Raznorodne antimilosevicevske snage, koje su predstavljale zacetak procrnogorskog politickog bloka, dozivjele su neuspjeh. Njihov izborni savez (Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru) osvojio je samo nesto vise od 41.000 glasova (13,6 posto), sto je bilo neuporedivo manje od izbornog "plijena" (vise od 170.000 glasova) promilosevicevskog Saveza komunista CG, na cijem su celu bili Momir Bulatovic, Milo Djukanovic i Svetozar Marovic. 
   Da je Liberalni savez cinio okosnicu SRSJ za Crnu Goru, pokazali su naredni izbori za crnogorski parlament, odrzani dvije godine docnije. Liberali, predvodjeni Slavkom Perovicem, osvojili su 35.564 glasa (12,4 posto) i, s pravom, postali vodeca snaga pokreta za suverenu Crnu Goru i otpora politici Beograda i njenih podgorickih trabanata. Da su, u medjuvremenu, narasle misice crnogorskim independistima, moglo se vidjeti i po broju glasova koje su krajem 1992. godine osvojili socijaldemokrati, razvrstani u dvije stranke. Socijaldemokratska partija reformista je dobila blizu 13.000 glasova, a Socijalisticka partija vise od 8.000.
Uslijedilo je ujedinjavanje dvije crnogorske partije socijal-demokratske orijentacije, ali ne i ono glavnije - njihova tjesnja saradnja sa Liberalnim savezom. Liberali politickog saveznika pocinju da traze na suprotnoj strani politicke scene. Nastoje da blisko saradjuju sa Narodnom strankom, kojoj dr Novak Kilibarda pocinje da tupi nacionalisticko sjecivo i navlaci gradjansko odijelo. Strategija Liberalnog saveza je da mu u tome pomognu, pretpostavljajuci borbi za nezavisnost Crne Gore onu protiv rezima u Beogradu i njegove crnogorske ispostave.
   Zdruzeni liberali i narodnjaci ("Narodna sloga") osvojili su blizu 80.000 glasova na novembarskim izborima 1996. godine, ali taj rezultat nije podesan za mjerenje kolicine procrnogorske politicke energije. Prosto, ne zna se sta je cije u pomenutom zbiru. Prilicno je, medjutim, jasno da u protekle cetiri godine politicka snaga pokreta za crnogorsku nazavisnost nije mogla malaksati. Naprotiv. Ali na njoj ce svoj politicki opstanak, a potom i prestiz, poceti da gradi Milo Djukanovic.
   Suocen sa jakom opozicijom u vlastitoj partiji (na pocetku sukoba u DPS-u Djukanovica podrzava izrazita manjina), lider antimilosevicevske frakcije u DPS-u nastoji da ispraznjene baterije napuni politickom energijom independista. Jedan dio tog pokreta odmah procjenjuje da je doslo ono "biti ili ne biti" i bezrezervno pruza Djukanovicu podrsku. Tu podrsku mu nece uskratiti ni rukovodstvo Liberalnog saveza uoci drugog kruga predsjednickih izbora 1997. godine, shvatajuci da politicki momenat nadrasta uske partijske interese. Time su, ujedno, nevoljno priznali da Djukanovic nije samo lider antimilosevicevskog politickog bloka u Crnoj Gori, nego, u velikom mjeri, i pokreta za crnogorsku nezavisnost. 
   U licnosti preobracenika Djukanovica, pristalice pokreta za obnovu samostalnosti Crne Gore dobile su nekoga ko njihovu nadu cini smislenijom, samim tim sto taj neko posjeduje institucionalnu i vaninstitucionalnu moc, olicenu prvenstveno u policiji i novcu. "Oprosti Slavko, ali posa' je posa'", bila je uzrecica kojom su independisti opravdavali svoju naklonost novom lideru. Uz to, kako je primijetio dr Veselin Pavicevic u knjizi "Izborni sistemi i izbori u Crnoj Gori 1990-1996", "na ovim prostorima vlast je oduvijek imala prije ime i prezime nego li adresu".  
   Minuli lokalni izbori u dvije crnogorske opstine pokazali su, pored ostalog, da je ime i prezime predsjednika Crne Gore i dalje zavodljivo za mnoge pristalice crnogorske drzavne samostalnosti. Potvrdjivale su to i predizborne sondaze javnog mnjenja, po kojima Djukanovic ispada neprikosnoveni lider procrnogorskog politickog bloka. Desava se, cak, da ga clanovi i pristalice SDP-a pretpostavljaju Zarku Rakcevicu, formalnom lideru partije. 
   Posto je to tako, nema sumnje da je Djukanovic bio uspjesan u privlacenju procrnogorske politicke energije i da je, zasad, vjesto koristi i kanalise. Da li ce mu to ubuduce polaziti za rukom, zavisi od mnogo cega, a prvenstveno od toga kakav ce biti odgovor na zahtjeve koji se ticu preuredjenja odumiruce srpsko-crnogorske federacije. Cak i medju pristalicama Demokratske partije socijalista, ciji je Djukanovic predsjednik, preovladjuju oni kojima je bliza suverena Crna Gora od drzavne zajednice sa Srbijom, kakva je predvidjena u Platformi crnogorske Vlade.
   U slucaju da aktuleni sukob na relaciji Beograd - Podgorica bude razrijesen nekom formulom koja ne bi zadovoljila crnogorske independiste, izgledno je da Djukanovicu potamni oreol borca za crnogorsku stvar, a da iznevjereni potraze nove ili se vrate starim liderima. 
   Da li ce stari lideri crnogorskog bloka biti dorasli da odgovore na takav eventualni izazov? Ili ce se, u tom slucaju, brzo pojaviti novi, spremni da popune upraznjeno mjesto? Bude li prilike da ova pitanja postanu goruca, odgovori ce se ponuditi sami. Donekle ih je, naravno, vec moguce naslutiti. 
 

Dragoljub VUKOVIC