Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 

 

SRPSKA OPOZICIJA I CRNA GORA

 
Metar uske sirine

 

    Glavnina srpskih opozicionih snaga, kao sto se vidi, na Milosevica krece iz vise strateskih pravaca. Glavni udar ustremljen je na culo vida srpskih narodnih masa: ozbiljno su naumili da im otvore oci da primijete kako njihov vodja nije uspjesno obavio postavljeni zadatak i kako je plemenita ideja sirenja srpskih granica, zahvaljujuci njegovoj losoj taktici - propala. 
    Srpska opoziciona misao, jednovremeno, stavila je sebi u dug da spasi sto se spasiti moze: SRJ. "Ako Milosevic ostane na vlasti, on ce otjerati Crnu Goru" - odjekuje glas opomene Zorana Djindjica. Pobjeda Sveza za promene, prirodno, znacila bi, po njima, i opstanak zabljacke zajednice, sto je vrijednost zbog koje ne treba stedjeti truda. Lider Srpskog pokreta obnove, Vuk Draskovic, svoje snage trenutno drzi u pozadini, ali se ne moze reci da ni on ne daje puni doprinos na planu ocuvanja drzavnog zajednistva: dovoljno je znati da je pred njegovom spremnoscu da potegne mocnu institituciju opstrukacije i na sjednici vlade Momira Bulatovica govori tri debela sata, kisnog minulog aprila, ustuknula Miloseviceva zamisao da polomi Crnu Goru. To je - zaloga buducnosti.

 Kandidati za vlast u Beogradu imaju razvojnu trasu: kad je trebalo braniti Jugoslaviju od Milosevica, najuticajniji srpski opozicioni lideri trkali su se s njim ko ce je bolje srusiti i na njenom pepelu saciniti Veliku Srbiju; kada je doslo doba da se SRJ - osovina te propale ideje - mirno demontira, srpska opozicija se opet nadgoranjava s Milosevicem kako ce bolje no on ocuvati tekovine Zabljaka. Iz tog se duhovnog izvorista citavu minulu deceniju proistice i priroda odnosa izmedju politickih snaga u Srbiji i Crnoj Gori.
    Ko se obrne unatrag lako ce vidjeti: nikad nije bilo ozbiljne saradnje izmedju opozicionih partija u dvije republike. Naoko moze da zavara: crnogorska demokratska opozicija okupljena u Savez reformskih snaga pruzila je punu podrsku demonstracijama devetog marta 91. u Beogradu. Bila je to neka vrsta "kreativne iluzije", varljive nade, da ce padom Milosevica srpskom nacionalnom pokretu splasnuti energija da krene u tek zapocete ratove. 

Niti je Milosevic pao niti je Srbija proizvela alternativu - ni prema drugima, a kamoli Crnoj Gori. Crnogorski liberali su predvodili demonstracije povodom hapsenja i premlacivanja Vuka Draskovica. Bio je to moralni gest, ali nije bilo nade da moze podstaci dijalog o drukcijem drzavnom statusu Crne Gore i Srbije. To se jos preciznije vidjelo docnije, '96. u doba Narodne sloge i velike bune u Beogradu poslije kradje lokalnih izbora. Demonstranti su ovacijama docekali Perovica i Kilibardu. Bilo je, medjutim, dovoljno da iz vladajucih crnogorskih krugova stigne mig podrske pa da srpski opozicioni predvodnici ceznjivo pokazu do cije im je ruke vise stalo.
    Nista im nije smetalo sto je na izborima jedinstvena Demokratska partija socijalista u Crnoj Gori upravo bila polomila svoje protivnike jednako njezno kao Milosevic svoje. Metod je bio prefinjeniji. Nista nije znacilo sto je s Narodnom slogom Crna Gora prvi put ozbiljno nagovijestila da ima kljuc za svoju buducnost, da ima ideju kojom moze pobiti teoriju i praksu, da su krv i suze jedini prirodni nasljednik komuniizma. 
    Ostalo je padalo prirodno, kao kisa. Posto je Bulatovic ostao uz Milosevica, srpska opozicija je zgrabila Djukanovica. Sad se na crnogorskim reformskim dvorima ne pretrze: tesko je predsjedniku Djukanovicu, sve da mu se nece, odbiti milosrdni zadatak da bude nadzornik nestasne opozicione celjadi zemlje Srbije. I svima su, cak i negdasnjem vojvodjanskom opozicionom samotnjaku Nenadu Canku, suze navrle od miline, sto je nasem predsjednku toliko, toliko pri srcu, zajednica. I svi su, ti opozicioni entuzijasti, cak i Vesna Pesic, doskorasnja predsjednica Gradjanskog saveza Srbije, spremni da posvjedoce kako je kljucni problem Milosevic, i kako ce kad on ode ustavno ustrojstvo SRJ postati nevazna prica. 
    "Srbija je bez Crne Gore rupa", izjasnila se i jedna Latinka Perovic. Niko u Srbiji, ko ima pun autobus pristalica ni danas, kao ni na pocetku, nije kadar da razumije suverenu Crnu Goru kao pozitivan projekt, niko u toj ideji ne prepoznaje i nadu za
Srbiju. Prosto, to je tako: desava se ljudiima da poslije strasnih trauma odbijaju da vide svijet, doslovce oslijepe.   
    Na jedno pitanje odgovora nema: zar nije grijeh podijeljenu bespomocnu Crnu Goru gurati u namirivanje tudjih racuna, kad ona iz njih moze izaci jedino odrubljene glave. Preskupo je poslije obilja iskustva zivjeti u vjeri da ce Milosevic zbog toga sto se
i Djukanovic u sukobu s njim zalaze za ocuvanje SRJ biti milosrdniji prema Crnoj Gori nego kad bi zagovarao samostalnost. Treba se sjetiti: i Suvar, i Kucan, i Racan i Durakovic htjeli su opstanak Jugoslavije, pa Milosevicu nije nista smetalo da donese odluku da zapali vatru. Citaoci svjedocanastava Bore Jovica bar toliko znaju: rjesenje da se iz Jugoslavije odagna ono sto ne treba, a da se ostatak zgazi, donijeto je mnogo prije no sto su se pojavile ideje o samostalnosti jugoslovenskih republika. I mnogo prije nego sto su na izborima u Hrvatskoj i Bosni pobijedili Tudjman i Izetbegovic.
    Srpska opozicja nije naravno najpozvanija da brine tu brigu. O perspektivama Crne Gore, kad posluzi kao sredstvo za uspostavljanje postmilosevicevske Srbije, moze se bar ponesto naslutiti po nacinu na koji je Milosevic obavljao poslove. Nikad on za svoje neposredne saveznike iz Crne Gore nije uzimao stranke koje su otvoreno iskazivale pripravnost da sluze stvari srpstva i otadzbine. Nikad, ni u vrijeme najveceg otadzbinskog zanosa, Narodna stranka nije mogla preoteti Milosevica Demokratskoj partiji socijalista. Teorija da je tu presudna ideoloska bliskost ima osnova, ali njome se ne objasnjava cijela istina. 
    Milosevic je znao: Crna Gora se najbolje moze drzati u pokornosti ako zivi u iluziji ravnopravnosti. DPS je za tu radnju bio najpodesniji. Istovremeno, Narodna stranka je morala po Srbiji traziti druge partnere. Druzeci se sa Kostunicinom Demokratskom strankom Srbije, sigrala se opozicije, obrcuci Milosevicev dolap. Kilibarda je iskocio sa tih sina - vecina negdasnjeg clanstva danas mu je kod Bulatovica. Obilje srpskih radikalaca, u sitinim apoenima, takodje su ubaceni u dzep Socijalistickoj narodnoj partiji. Krhotine nekadasnje filijale Demokratske partije u Podgorici poslije lutanja svemirom, inokosno su se vratile i pale pred noge Milosevicu. Sve ce to u novoj etapi drustvenog razvitka biti nagomilano oko Momira Bulatovica, te posljednje nade Slobodana Milosevica da moze odrzati kontrolu nad Crnom Gorom.
    Tu se srpski vodja preracunao. Kraj je iluzije da je moguca ravnopravnost Crne Gore pod Milosevicem. Ali, ne i kraj iluzije kao takve. Srpska opozicija s crnogorskim vlastima gradi novi privid: dovoljno je samo da on ode. 
    Najveci je paradoks u cijeloj prici sto su stvari sa Crnom Grom toliko ocigledne - ako je neko ne moze prihvatiti kao samostalnu drzavu, kako je tek moze primiti za ravnopravnog clana zajednice. I, nema vise vremena za laganje: svi srpski rezimi u
posljednjih stopedeset godinada vidjeli su u Crnoj Gori samo srpsku provinciju. A da opozicija u Beogradu danas zaista hoce partnera na jugu, smjesta bi trazila suverenitet Srbije. Ovako ona nastavlja znanom stazom - dize palu zastavu Slobodana Milosevica.  
    Ako Crna Gora propusti da ode s ove slijepe podzemne stanice, jednom kad njenu pricu ne bude imao ko da slusa, onda cemo opet cuti davnu pripovijest na temu ko je tu devedeset pet a ko, bogme, pet osto zajednice. I nikad niko nece znati koliko ljudi
mogu pasti, sta ih moze slomiti. "Ulazimo u avanturu, za koju ne znamo kako ce se zavrsiti"- zvuci kao pismeni sastav vjetropiraste srednjoskolke koja ne zna kud sa sobom. A, nije. To su rijeci Momira Bulatovica na sastanku najviseg rukovodstva partije, kad je spakovana odluka da se gradi SRJ. 

Esad KOCAN (Monitor, 01.10.99.)