Make your own free website on Tripod.com

 

 

Feral Tribjun, broj 731 - 20. rujna 1999.

GLEDE&UNATOČ

HRVATSKA PESNICA

Piše: Heni Erceg

Kada me je 1989. godine, kao novinarku tadašnje TV Zagreb, fizički napao nepoznati čovjek, policija je svoj posao privođenja, uz svesrdnu pomoć građana očevidaca, obavila u roku od samo tridesetak sati. Bilo je to, dakako, u onom, nenarodnom režimu, u kojemu je vrlo brzo nakon napadačeva priznanja pravosuđe također brzo i korektno, tj. u skladu sa zakonom, obavilo svoj dio posla. Napadač Milorad Svrdlin dobio je devet mjeseci zatvora. I odležao ih. Vijest o napadu objavljena je u prvim minutama TV Dnevnika, a novinari s čitavog područja bivše Jugoslavije smjesta su se solidarizirali u osudi fizičkog razračunavanjima s novinarima. Svi su, naime, vrlo dobro znali da je pesnica sitnog kriminalca Milorada Svrdlina bila navođena iz velikosrpskih štabova zbog mojih tobože antisrpskih stavova u izvještajima s Kosova, ali je istodobno poslužila i kao upozorenje svim ostalim novinarima.
Deset godina kasnije, u narodnom režimu Franje Tuđmana, jedan bahati lik iz kriminalnog domovinskog miljea odlučio je započeti ispunjenje svojega ranije danog obećanja i - glasajući se prijetećim urlicima - fizički je nasrnuo na novinara Globusa Željka Peratovića. Hrvatska televizija, naravno, nije objavila ni vijest o napadu, a kamoli, ne daj bože, komentar, nego je, koristeći se dobro poznatim neprofesionalnim trikom, na ekran pripustila samo saopćenje Hrvatskog novinarskog društva o napadu na Peratovića.
Napadač je, doduše, odmah priveden u policijsku stanicu, saslušan i protiv njega će se, kažu, pokrenuti postupak "zbog narušavanja javnoga reda i mira". Ovom potonjom pravničkom konstrukcijom jasno je stavljeno do znanja da je udarac u lice jednom novinaru - uz smrtonosnu prijetnju: "Svi ćete vi naje...!", upućenu njemu, ali i ostalima - izjednačen s pijanim razbijanjem pivskih flaša i noćnom dernjavom u nekom kafiću, kojom se remeti javni red i mir pospanih građana.
Možda bi se čak, u nekoj optimističnijoj viziji, napad na Željka Peratovića i mogao okvalificirati tim benignim člankom prekršajnog zakona, kada bi s druge strane šake koja je Peratovića zabila u zid stajao doista tek neki lokalni pijanac.
No može li se takvim igdje, osim u državi Hrvatskoj, nazvati čovjek kojemu riječ "ubiti" ima isto značenje kao i "dobar dan", čovjek od čijih nam se telefonskih prijetnji - "Ubit ćemo vas i vašu djecu!" - izrečenih nakon ispovijesti Miroslava Bajramovića u Feralu, ledila krv u žilama?
Ili će prije biti da je, kao i toliko puta do sada u slučaju čitavog niza prijetnji upućenih nezavisnim novinarima, na djelu novi pokušaj amnestije domaćeg zločinca koji ima svoje ime i prezime. Zove se Munib Suljić, javnosti poznatiji kao jedan od optuženih zbog zločina u Pakračkoj Poljani, čovjek koji je neposredno nakon zločina, 1992. godine, svojevoljno (vjerojatno s ponosom) priznao ubojstvo zagrebačke obitelji Zec, oca, majke i dvanaestogodišnje Aleksandre, čovjek koji je u ponovljenom, malo je kazati, sramotnom postupku protiv junaka Pakračke Poljane, ove 1999. godine, oslobođen optužbi i, konačno, čovjek koji je već na izlasku iz sudnice pljunuo u lice jednom novinaru i izjavio: "Od danas će novinari nositi lisice!"
Samo nekoliko mjeseci kasnije slobodni građanin i junak domovinskog rata Munib Suljić, koji manjak mozga uspješno nadomješta viškom mišića potrebnih u "bitkama" s djecom, starcima i novinarima, ovaj put po izlasku iz saune i salona za uljepšavanje, friško nabildan, prepun nove energije i samosvijesti, nasrnut će na novinara Globusa Željka Peratovića, prethodno ga propitkujući je li on pisao o Pakračkoj Poljani.
No, tko je uistinu navodio šaku Muniba Suljića prema licu Željka Peratovića? Nisu li to oni isti koji su i 1991. godine istu šaku s oružjem u ruci usmjerili k potiljcima jedne djevojčice i njezinih roditelja?
Nisu li to oni isti koji su i 1992., ali i 1999. godine, oslobodili Suljića i njegove drugare iz Merčepove čete od optužaba za zločine nad Srbima civilima u Pakračkoj Poljani?
I konačno, nije li im svesrdnu pomoć u tome, kao i svih proteklih godina, pružila ona bijedna skupina režimskih novinara koja napad na svakog nezavisnog novinara ovija u neprobojnu šutnju kao garant očuvanja svojih državotvornih guzica?
Upravo onako kako je prije deset godina pesnica Milorada Svrdlina na mom licu bila tek realizacija nasilja smišljenog u glavama opasnih idiota koji su sanjali veliku Srbiju, tako je i Suljićeva šaketina oživotvorenje one prijetnje koju nam kroz usta tolikih svojih suljića Tuđmanov režim upućuje već gotovo desetljeće.
Razlika je, međutim, u tome da je Srbin Milorad Svrdlin te 1989. platio svoje udarce višemjesečnom zatvorskom kaznom, dok će provjereni Hrvat Munib Suljić još jednom pobjedonosno išetati iz sudske dvorane (ako u nju uopće dospije), kažnjen u najboljem slučaju minornom novčanom kaznom. Zato ne treba sumnjati - tek nas očekuje masovno "remećenje javnoga reda i mira" i sve ono što se u Tuđmanovoj Hrvatskoj pod tom sintagmom podrazumijeva.