Make your own free website on Tripod.com

 

 

INTERVJU: DR NOVAK KILIBARDA, SEF CRNOGORSKE MISIJE U SARAJEVU

Ne trazim pomilovanje
 
  Novak Kilibarda, osnivac i dugogodisnji predsjednik Narodne stranke, sada je, kaze, nezavisan politicar. U Sarajevu, gdje je sef novosnovane Crnogorske misije, pokusava da obnovi pokidane veze. Da li u Sarajevu, u kome su jos vidljive rane jednog uzasnog rata, razmislja o sopstvenoj proslosti, pa i odgovornosti sto je pripadao ideologiji koja je razarala Balkan? Sta ovih dana radi u Sarajevu...
   KILIBARDA: Prije dvije godine nasa se Vlada dogovorila sa vlastima Federacije o otvaranju crnogorske misije u Sarajevu. Crna Gora je imala sluha da otvaranjem misije pokaze svoje raspolozenje prema Bosni i Hercegovini kao drzavi i uvjerenje da nece biti mira ni harmonicnog zivota na Balkanu dok se Bosna i Hercegovina ne ustali po Dejtonskim principima.  Ova misija, skromnog imena, ima mnogo dublje politicke konotacije. Zato je i saradnja naseg diplomatskog predstavnistva, koje tek pocinje, vrlo dobra sa visokim predstavnicima Federacije Bosne i Hercegovine. Uskoro ce biti svecano otvaranje crnogorske misije u Sarajevu. Prisustvovace nas predsjednik Vlade i ministar inostranih poslova.
   Crna Gora svojim diplomatskim predstavnistvima, koja vec ima u Vasingtonu, Njujorku, Briselu, Ljubljani, Londonu i Rimu, i ovim u Sarajevu, vrsi posao analogan svojim nastojanjima da sacuva svoja prava i sebe kao drzavu. Ako Crna Gora predje na konfederalne odnose sa Srbijom, sto je po mom uvjerenju jedina sansa da se ocuva nekakav drzavni savez sa Srbijom, onda su ove misije pretece buducih ambasada Crne Gore.
   MONITOR: A kako se vi osjecate u Sarajevu?
   KILIBARDA: Kad sam prosle godine, avgusta mjeseca, kao clan drzavne delegacije Crne Gore posjetio Sarajevo, na neki sam nacin otvorio ta sarajevska vrata. Naime, tada me jedan tamosnji novinar pitao sta sam osjetio u Sarajevu nakon toliko godina. Odgovorio sam kratko: osjecam radost i stid. Ta je izjava imala odjeka i veliki publicitet, kao i sve potresne istine koje izgovorite. Osjecao sam radost sto sam nakon toliko godina dosao u Sarajevo, grad kome sam dijelom svog intelektualnog i emocionalnog bica zaista pripadao. Tema moje doktorske disertacije bila je: "Sarajevska problematika 19. vijeka". Prije rata sam predavao na postdiplomskim studijama u Sarajevu, ucestvovao sam i na mnogim naucnim i knjizevnim skupovima. Objavljivao sam i knjige u Sarajevu, bio sam stalni saradnik "Svjetlosti". Dakle, ja sam zaista pripadao Sarajevu. Onda je naisao onaj bolni prekid.
   MONITOR: Zbog politike koju ste zastupali?
   KILIBARDA: Nalazio sam se na celu jedne stranke koja je, nazalost, ucestvovala i u negativnim kretanjima naseg vremena. Clanovi Narodne stranke, ciji sam bio predsjednik, bili su na frontovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovoni. Ne mogu to da krijem, vec isticem tu cinjenicu. Ipak sam, kao predsjednik Narodne stranke, nastojao da se od tog sovinistickog ludila udaljimo, ne samo ja vec i partija. Mislim da sam uspio.
   Ne sumnjam da ljudi u Bosni i Hercegovini pamte nase lose dane, ali oni cijene i onu izjavu koju sam dao u Skupstini prije nekolike godine. Tada sam imitirao velikog drzavnika Vilija Branta. Molio sam i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci za sve sto je uradila, a sto nije trebalo da radi.  Zbog tih mojih poteza, u Sarajevu danas uspjesno obnavljam saradnju, nastojim da ponovo uspostavim ratom pokidane veze. Dogovorio sam sa kolegama iz struke medjuuniverzitetsku razmjenu magistranata i doktoranta iz Sarajeva i Niksica. Susrecem se sa brojnim kolegama, recimo sa prijateljom Muhamedom Filipovicem. Istakao bih i jednu cinjenicu, da ljudi, Bosnjaci, koji zive u Sarajevu, a koji su porijeklom iz Crne Gore, nasu misiju veoma srdacno prihvataju.
   MONITOR: Kako ste sada u Sarajevu, da li intezivnije razmisljate o svojoj proslosti, o zabludama, o tome da ste napravili pogresan izbor. Kako je bilo moguce da se pocetkom devedesetih nadjete na strani nacionalisa i sovinista i ideologije koja je razarala Bosnu?
   KILIBARDA: Kada je Srpska akademija nauka izasla sa Memorandumom, povjerovao sam da njeni ljudi, akademici od ugleda, ne bi stvarali takav dokumenat da nijesu sagledali medjunarodne okolosti i mogucnost da se prekomponuje Balkan na nov nacin. To moje vjerovanje u mogucnost prekompozicije Balkana, na neki je nacin bilo utemeljeno. U devetnaestom vijeku su se ujedinjavali narodi, stvarala se jedna Njemacka od drzava koje su bile mnogo udaljenije u svemu nego sto su u 19. vijeku bile Crna Gora i Srbija. Na isti je nacin stvarana i Italija...
   MONITOR: Da, ali to je devetnaesti vijek... Citava velikosrpska ideologija oslanjala se na proslost i na mitove. Takva je bila i scenografija, recimo proslava na Gazimestanu...
   KILIBARDA: Ali, ja nijesam otisao na Gazimestan. Mnogi danas ne vjeruju da nijesam bio tamo. Jos prije Gazimestana osjetio sam da je to suplja zvonjava, da se iz Memoranduma izrodio nacionalizam, da je izasao duh iz boce koga ce biti tesko vratiti...
   MONITOR: Zasto taj duh odmah nijeste pokusali da zaustavite ovdje, u Crnoj Gori?
   KILIBARDA: Jesam, ali ne rezovima, vec evolucijom, ne samo moje politike vec i politike stranke koju sam vodio. U pocetku je Narodna stranka bila dusom i srcem za tu novu prekomponizaciju Balkana u korist Srba. Vremonom se i to mijenjalo.
   Vidio sam da ce se zbog srpskog nacionalizma, koji je ove krajeve pritiskao kao mora, jacati afinitet crnogorskog naroda za odbranu sopstvenih prava, i licnih i drzavnih. Kad govorim o toku svoje politicke svijesti, o toj evoluciji, treba imati na umu brojne pokusaje puceva u Narodnoj stranci. Dakle, taj moj evolutivni put, koji je znacio otklanjanje, distancu od pocetnih zabluda, produkovao je opoziciju. Narodna stranka je bila poznata kao stranka mnogih puceva, koji su uvijek bili usmjereni protiv mene. Desnicarsko-unitarnoj svijesti, od koje sam ja nastojao da odvojim partiju, nije se dopadao realniji pristup i put kojim sam isao.
   Samo zahvaljujuci promjenama politike unutar Narodne stranke bilo je moguce formiranje prve politicke koalicije u Crnoj Gori - Narodne sloge. Poslije stvaranja Narodne sloge unitaristi su pokusali onaj poznati puc, kada je stranka na nekin nacin, kratko, bila i ukinuta. Narodna sloga je mozda najbolji indikator moga politickog ponasanja. Stvaranje koalicije sa liberalima bio je moj najznacajniji politicki potez. Narodna sloga je preteca koalicije "Da zivimo bolje". Necu ulaziti u sadasnje ponasanje rukovodstva Liberalnog saveza, koje mi nije jasno, ali treba istaci znacaj liberalne politike, prije svega ideje da se Crna Gora zastiti. Mislim da sam mnoge od svojih zabluda, iluzija, utisao i umirio ucescem u stvaranju Narodne sloge.
   Razumije se da razmisljam o proslim danima. Neobicno je mnogima sto ja ne samo da razmisljam o proslosti, vec se i povjeravam. Ali, ne kajem se zbog svoje proslosti. Ovo vrijeme, u kome je stvarana istorija, ispitivace naucnici. Svi cemo dobiti svoj profil u buducim studijama.
   MONITOR: Cetrdeset odsto ljudi u Crnoj Gori i dalje glasa za nacionalisticku politiku Slobodana Milosevica. Da li Vi osjecate odredjenu odgovornost zbog toga, jer ste, skupa sa ljudima iz danasnjeg politickog vrha - Djukanovicem i Marovicem - propagirali ideologiju neraskidivog jedinstva sa Srbijom, pa i politiku Slobodana Milosevica?
   KILIBARDA: Za razliku od rukovodilaca DPS-a, ja sam u trenucima najveceg srbovanja Narodne strane nasao rijeci o ravnopravnosti Crne Gore. Te moje izjave gubile su se, razumije se, u mnostvu drugih izjava o srpskoj solidarnosti, o kosovskom mitu, o svim onim fenomenima koji su objedinjavali masu da se krece onako kako se kretala. Davno sam kazao - sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad.
   Da podsjetim jos jednim primjerom na taj moj evolutivni put. Kada su me u pocetku pitali sta mislim o crnogorskoj naciji, rekao sam da Narodna stranka nije biro za utvrdjivanje nacija. Tada nista drugo nijesam mogao ni reci. Kasnije sam na isto pitanje odgovorio - priznajem svaku naciju koja priznaje samu sebe. Da bih potom rekao - crnogorska je nacija stvarnost koju niko ne moze dovoditi u pitanje, jer je starija od mnogih nacija. Mnogo je godina proteklo da bih izgovorio sto sam davno mislio - crnogorska nacija je kategorija koju niko ne smije dovoditi u pitanje, jer ona je stvarnost Crne Gore.
   Usao sam u politiku kao oformljen gradjanin, intelektualac. Vodio sam jednu partiju koja je u pocetku pripadala nacionalistickom srpskom bloku. Mijenjao sam je postepeno.  Kao covjeka koji je pripadao politickom bloku, politickoj svijesti koja je produkovala mnoge nesrece na Balkanu, mene to ne abolira. Ali, ima primjera u istoriji politike i interesantnijih nego sto je moj.  Recimo, Miteran, neosporno znacajan drzavnik nasega vremena, kretao se od krajnjeg desnicara do socijaliste...
   MONITOR: Kako tumacite cinjenicu da mnogi gradjani u Crnoj Gori jos glasaju za Milosevica i to u momentu kada se on okrece protiv samih Srba, tuce studente po ulicama i zavodi teror?
   KILIBARDA: Bojim se da cu banalizovati, ali promjena svijesti je najteza promjena u antropologiji. Svijest, narocito kad je inkarnirana plemensko-bratstvenicka svijest, nevjerovatnom snagom odrzava mitove koji su njom zavladali. Tu nema racionalne racunice. Ponasanje na ovim izborima, od strane ljudi koji su glasali milosevicevsku politiku, nema ama bas nista zajednicko sa najneobrazovanijim glasacem Zapada. Najneobrazovaniji glasac Zapada ipak glasa na osnovu razuma, racionalno. Mitovi i nacionalizam su najopasnija droga koja se mogla ponuditi balkanskim narodima. Nas seljak, radnik, gradjanin s periferije, opredjeljuje se za mit, za iracionalno. Proci ce mnogo vremena da se to izmijeni. Skoro sam cuo za jedan dogadjaj koji izvanredno pojasnjava fenomene na nasim prostorima. Pitali covjeka, bulatovicevca, koji ima jedinca sina, milovca, zasto je protiv sopstvenog sina kad mu je on sve sto ima. Otac je odgovorio kratko i jasno - puska meni, puska njemu. 
   Medjutim, ne treba biti apsolutni pesimist. Kultura koja je pokazana na ovim izborima ipak je nesto drugo, bolje u odnosu na juce. Brojcano su, iako ne mnogo, opali simpatizeri milosevicevske politike. Ti trendovi nesto nagovjestvaju.
   MONITOR: Da li jedan od razloga sporog mijenjanja drustva lezi i u cinjenici da se Crna Gora jos nije suocila sa prosloscu, odgovornoscu zbog toga sto je njena vlast slijedila Milosevica, pa i ucestvovala u njegovim ratovima?
   KILIBARDA: I da se otvori to pitanje, nece se mnogo toga promijeniti preko noci. Svijest jednog naroda, njegova politicka kultura, opredjeljenja, oslobadjanje od mitova - mijanja se postepeno. U tom je procesu najvaznija edukacija, obrazovanje. Bicu konkretan - Crnogorac, radnik, seljak, gradjanin, koji je isao na Dubrovnik, na Hercegovinu, isao je na "Turcina starog dusmanina" i na "Latina starog varalicu". Isli su u rat sa Njegosevim stihovima na usnama. Kad Njegoseve stihove izvadite iz konteksta "Gorskog vijenca", oni postaju manifest genocida. Prema tome, taj covjek koji je isao da ubije dojucerasnjeg poznanika, komsiju, i nije razmisljao da radi neki civilizacijski nedozvoljen posao, nego je mislio da nastavlja tradiciju svojih slavnih pradjedova.
   Mitovi uzbudjuju i uzbunjuju, pothranjuju ih nazalost i nasi udzbenici, profesori u skolama. Citav sistem obrazovanja mora se mijenjati ako hocemo da promijenimo drustvo. Mnoge stranice nase istorije treba da budu prekrizene, jer su proizasle iz mita, a ne iz istorijskih fakata.
   MONITOR: Nijeste vise u partiji ciji ste osnivac. Kako Vam je pao rastanak od Narodne stranke i to sto su Vas najblizi saradnici, na neki nacin, prilicno lako odbacili?
   KILIBARDA: Vec se neko nasalio da sam bio predsjednik Narodne stranke "za devet godina i desete za sedam mjeseci". A bio sam devet godina i deset mjeseci. Nijesu htjeli da sacekaju deset godina, pa da me maknu. Zurilo im se, to su uradili dva mjeseca ranije. O sadasnjoj Narodnoj stranci ne bih zelio da govorim, niti o ljudima koji su se postarali da napustim mjesto predsjednika. Nakon svega, osjecam se relaksirano. Kad prolazim pored one zgrade gdje sam godine proveo, niti osjecam zakinutost niti mrznju. Potpuno sam indiferentan.
   Zasto sam tako lako sve zaboravio, zasto je tih deset godina za mene daleka proslost, mozda bi valjalo objasnjavati. Ali politicar koji nije samo politicar, lakse podnosi politicke poraze. Ja sam knjizevnik, naucnik i htio bih jos da se bavim tim poslom. Za ovih pet-sest mjeseci vise sam napisao nego za dvije, tri godine unazad. Sada zivim, cini mi se, jedan puniji zivot. Osjecam se ugodno kao nezavisni politicar. Pisem knjige i bavim se ovim, rodoljubivim poslom u Sarajevu. 


Milka TADIC