Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 

 

SIJANJE STRAHA: PROGON AMNESTIRANIH VOJNIKA

Kad otadzbina zove

 

    Vojska Jugoslavije nastavlja neobjavljeni "rat" protiv gradjana Crne Gore. Tek sto je predsjednik Milo Djukanovic saopstio da nema informaciju o bilo kakvom progonu gradjana koji su, po crnogorskom Zakonu o amnestiju, oslobodjeni od odgovornosti "zbog neodazivanja vojnom pozivu u vrijeme bombardovanja", pripadnici vojne policije krenuli su u novu akciju privodjenja optuzenih i osumnjicenih vojnih obveznika iz Podgorice. 
   O operaciji "nogom u vrata" za sada nema zvanicnih informacija. Zato je tesko procijeniti obim ove akcije. I prosuditi da li je to jos jedna "obicna" demonstracija sile usmjerena protiv ovdasnjih vlasti - organizovan "maturski ispit" za pripadnike vec cuvenog 7. bataljona vojne policije. Ili je to najava preduzimanja radikalnih mjera protiv Crnogoraca koji ne dijela moralna i ideoloska nacela celnika VJ i "vrhovnog komandanta" - Slobodana Milosevica, kako generali neustavno titulisu predsjednika SRJ.
   Fakat je: Krajem prosle nedjelje redakciju "Monitora" posjetila je "jedna od majki ciji su sinovi odbili da, u ime odbrane otadzbine, ubijaju po Kosovu". Iako je od okoncanja kosovske avanture proteklo gotovo osam mjeseci, VJ i dalje progoni njenog sina. Pokusava da ga uhapsi i odvede na izdrzavanje petogodisnje zatvorske kazne na koju ga je, u medjuvremenu, osudio Vojni sud u Nisu - zali se pomenuta gospodja:
   "Krajem 1998. godine moj sin je otisao da sluzi vojni rok iskreno vjerujuci u obecanje vlasti da ni jedan vojnik iz Crne Gore nece ici u rat na Kosovo. Njemu se to medjutim desilo cim je zavrsio obuku. Kad je shvatio da treba da puca ne vidjevsi i ne znajuci u koga i zasto, ostavio je pusku i ostalu opremu i pobjegao, kako mi je rekao "iz pakla". 
   Nekako je uspio da se domogne Crne Gore i u martu 1999. godine, nekoliko dana uoci NATO bombardovanja, stigao je kuci. Od tada se krije.
   Za vrijeme bombardovanja sudjeno mu je u odsustvu. Dobio je pet godina zatvora i novcanu kaznu od 1000 dinara. Vojna policija ga je trazila desetak puta ali nijesu previse insistirali u pokusajima da ga pronadju, ne znajuci valjda ni sami je li ziv ili mrtav u nekom rovu na Kosovu.
   Kada je crnogorski parlament usvojio Zakon o amnestiji ponadali smo se da ce proganjanja prestati, ali nijesu. Od usvajanja Zakona pa do sada, vojna policija je nekoliko puta dolazila na nasa vrata trazeci mog sina. Kada sam im rekla da ga stiti crnogorski Zakon, bahato su se nasmjali i rekli 'da nam je moral ocigledno u krizi'.
   Posljednji put (prosle nedjelje) silom su usli u kucu, bez naloga za pretres. Pola sata su me maltretirali i vrijedjali i ako sam im rekla da moj sin nije u Crnoj Gori i da ne znam gdje je. Zaprijetili su da ce opet doci i da ce provaliti vrata ako im ne otvorim. Ne znam sta da radim i dokle da zivim u strahu dok mom sinu prolazi mladost u skrivanju i bjezanju iz Crne Gore. 
   Citam u novinama da vojna policija mora da postuje Zakon o amnestiji i da ce se postici neki sporazum izmedju vojne i crnogorske vlasti. Da li se to odnosi i na mog sina?", pita se sagovornica "Monitora".
   Odgovor na ovo pitanje nije uspjela dobiti ni u crnogorskom MUP-u. Nacelnik podgorickog Centra bezbjednosti Milan Paunovic obavijestio je da ce u zvanicnim razgovorima izmedju VJ i MUP CG, koji su planirani za kraj ove nedjelje, jedna od tema biti i sudbina gradjana Crne Gore koje krivicno goni VJ, a obuhvaceni su ovdasnjim Zakonom o amnestiji. O rezultatima tih razgovora porodica progonjenog mladica bice obavijestena - naknadno. U medjuvremenu, savjetovano im je da se "primire i ne eksponiraju", kako sadasnju situaciju ne bi ucinili jos tezom. Paunovic ne kaze - za koga tezu. Porodici je ionako tesko: Jer, sto da radite kada vam vojna policija svakodnevno dolazi na kucni prag (samo u ponedjeljak "svracali" su dva puta), prijete, a povremeno trazeci okrivljenog "prevrcu duseke, izbacuju garderobu i posteljinu slozenu u plakarima..."
   Kao da sugerisu: cutite da ne bi prosli jos gore! 
   Kako "Monitor" saznaje u MUP-u Crne Gore, to se upravo desilo prije nekoliko dana, u podgorickom naselju Tolosi. Prema prijavi koja je stigla u CB Podgorica, pripadnici vojne policije pretukli su zenu (cije je ime poznato Redakciji) koja je pokusala da ih sprijeci da bez pismenog naloga udju u njenu kucu i izvrse pretragu. Potom su obavili planirani posao. Bez uspijeha - okrivljenog nijesu nasli.
   Aktuelno "dejstvo" VJ i te kako dovodi u sumnju mogucnost crnogorskih vlasti da prakticno primijeni odredbe Zakona o amnestiji koji je ovdasnja Skupstina usvojila sredinom novembra prosle godine.
   Podsjetimo: u prvom clanu ovog Zakona pise: "Oslobadjaju se gonjenja i potpuno oslobadjaju od izvrsenja pravosnaznom presudom izrecene kazne zatvora ili novcane kazne (u daljem tekstu: amnestija) lica koja su u periodu od 1. juna 1998. do 30. juna 1999. godine izvrsila krivicna djela: neodazivanje pozivu i izbjegavanje vojne sluzbe - clan 214, izbjegavanje vojne sluzbe onesposobljavanjem ili obmanom - clan 215, protivzakonito
oslobadjanje od vojne sluzbe - clan 216, samovoljno udaljavanje i bjekstvo iz VJ - clan 217, izbjegavanje propisa i pregleda - clan 218, neizvrsevanje materijalne obaveze - clan 219, propisano Krivicnim zakonom SRJ. Lica koja su pravosnazno osudjena, a kojima je data amnestija iz stava 1 ovog clana, brisu se iz kaznene evidencije."
   Ali, VJ, saveznim Ustavom nije obavezana da postuje republicke propise (vidi antrfile). Tako je i Zakon o amnestiji najvecim dijelom "mrtvo slovo na papiru". Preciznije, njegova prakticna primjena zavisi iskljucivo od dobre volje komandujuceg kadra VJ. Realno, od eventualnog dogovora koji crnogorske vlasti postignu sa celnicima Druge armije i Generalstaba VJ.
   Time se, dijelom, objasnjava zasto gradjani Crne Gore nijesu pohitali u ovdasnje Ministarstvo pravde kako bi pribavili Uvjerenje o amnestiji. Naime, prema podacima koje je za "Monitor" saopstio Mikosav Boskovic, savjetnik crnogorskog ministra pravde za oblast drzavne uprave, ovom Ministarstvu do sada je podnijet svega 21 zahtijev za amnestiju. "Devetnaest zahtijeve je rijeseno pozitivno, jedan je odbijen posto podnosilac nije crnogorski drzavljanin. Za jedan zahtijev zatrazeno je kompletiranje dokumentacije, i on ce u najskorije vrijeme biti rijesen", precizira Boskovic.
   A ostali gradjani Crne Gore koji su po raznim osnovama u vrijeme NATO intervencije dosli pod udar vojnih propisa - a takvih je na hiljade - i dalje se vise uzdaju u sopstvenu vjestinu skrivanja i "zaboravnost" pravosudnih organa VJ nego li u stvarnu moc ovdasnjih vlasti da ispune preuzete obaveze i zastiti ih na adekvatan nacin.
   Komanda VJ, s druge strane, insistira na rigidnoj kaznenoj politici prema vojnim obveznicima iz Crne Gore. Da li se time zeli suzbiti negativan publicitet koji je VJ dobila u Srbiji, nakon sto je tamnosnja javnost upoznata da se armija nije udostojila ni da odgovori porodicama poginulih vojnika koje su joj podnijele zahtjev za materijalnu naknadu stete? Nasta po zakonu imaju pravo. Uostalom, VJ jos nije u stanju da ponudi
precizne podatke o broju poginulih i ranjenih za vrijeme NATO intervencije... Ili je problem u, sirom Srbije, ucestalom i javnom odbijanju da se prime vojna odlikovanja koje dodjeljuje Predsjednik SRJ - uglavnom posmrtno? Mozda kampanjom sijanja straha u Crnoj Gori VJ samo zeli, silom na sramotu, dati vlastiti doprinos ocuvanju drzavne zajednice Srbije i Crne Gore, i rezima koji je stvorio i opstaje na njenom postojanju.
 

 
Zakon o amnestiji  - politicki marketing

   Podgoricki advokat Goran Rodic, nekadasnji vojni tuzilac, za "Monitor" objasnjava domete crnogorskog Zakona o amnestiji:
   - Zakon o amnestiji Skupstine Crne Gore sluzi samo za politicki marketing. Razlog: Ne postoji drzavni mehanizam koji bi obezbijedio njegovu primjenu. Ovaj Zakon nije utemeljen na postojecim zakonskim propisima, na Ustavu SRJ i Ustavu RCG, prije svega.
   Prakticno: nijedan vojni obveznik koji je u naznacenom periodu amnestije (1.jun '98. - 30. jun '99.) izbjegavao vojnu sluzbu ili kao vojnik samovoljno napustio jedinicu, nije siguran i
zasticen, cak, ni na teritoriji Crne Gore. Pogotovo - ne na teritoriji Srbije. Jer, po centralnoj potjernici on moze biti lisen slobode bilo gdje na teritoriji SRJ i sproveden u najblizi vojni sud. 
   Cak i oni osudjeni ili optuzeni na zatvorsku kaznu koja ne povlaci obavezan pritvor ne mogu mirno spavati: pritvor im moze biti odredjen ili produzen, a oni sprovedeni u neki zatvor na
teritoriji Republike Srbije! Jer, vojnopravosudnim organima u Podgorici poznato je da vlasti u RCG ne bi sprovodili izvrsenje takve kazne - pozivajuci se na Zakon o amnestiji.
   Po vazecem Ustavu SRJ, Zakonu o vojnoj obavezi, kao i cinjenici da vlasti u RCG nijesu pozivale svoje gradjane da ne sluze vojni rok u VJ, ne postoji zakonski osnov, jos manje iskazan politicki interes vlasti u RCG, na osnovu kojeg bi se oni mogli osloboditi krivicnog gonjenja. Tako ispada da su vlasti ucinile medvjedju uslugu svojim gradjanima. Jer, bilo je sigurno boljih nacina da se ovaj problem rijesi bez konfrontiranja cije posljedice najvise trpe gradjani Crne Gore - istice Rodic.

Razlicite verzije 

   Pravosudni organi VJ i ovdasnji "bjegunac" iz njenih redova, iznose potpuno razlicite verzije dogadjaja iz marta prosle godine:
   Vojno-pravosudni organi tvde da je 25-godisnji Podgoricanin pobjegao je iz kasarne, nakon redovnog izlaska u grad (vidi faksimil presude).
   Glavni akter ove price, medjutim, iznio je, proljetos, u "Monitoru", bitno drugaciju verziju dogadjaja. Prema njegovom svjedocenju, jedinica u kojoj je sluzio vojni rok nenadano se iz centralne Srbije preselila na Kosovo, u srediste borbenih dejstava:
   "Trinaesti dan pred zoru, odlucio sam da idem. Vec sam znao kako da stignem do puta. Oko cetiri izjutra izvukao sam se iz rova, i potom pjesacio dvadesetak kilometara. Na srecu, naislo je neko civilno auto i prebacio sam se do prvog naseljenog mjesta. Potom sam se autobusom prebacio prvo do Kraljeva, a potom i do Prijepolja. 
   U Prijepolju je vrvjelo od vojne policije, pa me bio strah da odem na zeljeznicku stanicu. Prema Pljevljima sam krenuo pjeske. Kasnije sam zaustavio jednog kamiondziju koji me je povezao. Iz Pljevalja do Bijelog Polja ponovo sam putovao autobusom. Tamo sam stigao pet minuta prije polaska voza za Podgoricu. Tokom cetiri sata voznje do Podgorice, samo sam bjezao od policije, isao gore - dolje. Kad sam stigao na Bioce. rekao sam sebi - vise nama ko da me zaustavi, otvorio sam prozor i disao, disao..." 

Zoran RADULOVIC