Make your own free website on Tripod.com

SJECANJE NA BOBOTE

 


 


                 
  



    Program
    Uprava
    O nama
    Mape
    Zanimljivosti, pisma, ...
    Podsjetnik o CG
    Prezimena u CG
    Plemena u CG
    Obicaji u CG
    Linkovi
    Slike i amblemi
    Search


           

   

  

 

Iznosimo nekoliko isjecaka iz zanimljive knjige autora Dzojs Kerija, svjedoka borbi oko Skadra i njegove predaje Crnogorcima.

Knjigu je prevela Bojka Djukanovic, a izdala: NIP "UNIVERZITETSKA RIJEC" Niksic.

----------------------------------------------------------

"Duga je to prica kako sam se nasao u Crnoj Gori u oktobru 1912.", zapisao je istaknuti britanski romanopisac Dzojs Keri u jednom od svojih neobjavljenih radova. "Balkanski rat je tek bio poceo i ja sam zelio da stignem do fronta. Poznato je da su mladi ljudi uvijek skloni da saosjecaju sa onim sto izgleda da je slabija strana, a Crna Gora je bila najmanja od balkanskih saveznica. Uz ovo, Zapadni liberalizam je uvijek pomagao stvar nacionalne nezavisnosti"

…..

Prvi balkanski rat predstavljao je pretposlednju fazu u protjerivanju Turaka iz Evrope i bio je direktna posledica preuzimanja vlasti u Carigradu od strane Mladih Turaka 1909. godine. Stanje u Turskoj natjeralo je balkanske narode da se sa vise paznje odnose prema svojim sunarodnicima, koje je novi mladoturski rezim bio podvrgao teroru i istrebljenju. Osjecalo se da je potrebno da sto prije dodje do saveza balkanskih drzava.

…..

Prema sporazumu sa saveznicima, Srbijom, Bugarskom i Grckom - trebalo je da Crna Gora prva otpocne rat protiv Turske. Crna Gora je objavila rat Turskoj 8.oktobra 1912. Godine, deset dana prije ostalih saveznika.

Glavni pravac crnogorske vojske bio je Skadar, a sporedni, Novopazarski Sandzak. Za operacije u pravcu Skadra formirana su dva odreda - Zetski, pod komandom prijestolonasljednika Danila, i Primorski, pod komandom predsjednika vlade Mitra Martinovica. Za operacije u Novopazarskom Sandzaku formiran je Istocni odred, pod komandom generala Janka Vukotica.

Glavne crnogorske snage spremale su se za napad na Skadar, gdje u pocetku nije bilo jacih turskih snaga. Poslije uspjesnih borbi na granici, trupe Zetskog odreda polako su napredovale prema Skadru. Odred je 28. oktobra zauzeo Bardanjolt, jedan od glavnih polozaja u odbrani Skadra, ali ga je turska vojska povratila protivnapadom.

Primorski odred razbio je tursku vojsku na granicnom frontu, ali je po naredjenju kralja Nikole odustao od napada na skadarsko utvrdjenje Tarabos. Tako je propustena prilika da se Skadar zauzme, sto je Crnoj Gori donijelo velike gubitke u ljudstvu i velike politicke komplikacije. U Skadar je ubrzo dosao Esad-pasa sa 12.000 vojnika i tako ga jako utvrdio da Crnogorci nijesu imali mogucnosti da ga napadnu. Drzali su ga u opsadi.

Najvise uspjeha imao je Istocni odred. On je 4. Novembra oslobodio Mojkovac, Bijelo Polje, Berane (Ivangrad), Plav, Gusinje, Pec i Djakovicu, u koju je usao zajedno sa jedinicama srpske vojske.

Pocetkom decembra 1912. godine, posredstvom velikih sila, potpisano je primirje izmedju saveznika i Turske i time su obustavljene operacije. Ovo primirje skadarski garnizon je samo iskoristio da uz stranu pomoc utvrdi svoje polozaje i pripremi se za odbranu.

Posto ambasadorska konferencija velikih sila u Londonu nije uspjela da izmedju balkanskih saveznika i Turske dodje do mira, neprijateljstva su obnovljena pocetkom februara 1913. godine.

Crnogorska vojska 7.8. i 9. februara vrsila je velike napade na skadarska utvrdjenja, ali nije uspjela da zauzme Skadar i pretrpjela je teske gubitke. U tim trodnevnim jurisima poginulo je oko 5.000 Crnogoraca.

…..

Iscrpljeni turski garnizon u Skadru, medjutim, nije bio u mogucnosti da izdrzi dalju opsadu i njegov komandant Esad-pasa ponudio je pregovore. Esad-pasa je predao Skadar pod uslovom da sa cijelom vojskom i naoruzanjem napusti grad. Ugovor je potpisan 23. Aprila. Crnogorska vojska usla je u Skadar 24. Aprila.

Skadar, medjutim, nije mogao da ostane Crnoj Gori. Zbog prijetnje velikih sila kralj Nikola je 4. maja 1913. obavijestio engleskog ministra spoljnih poslova da Skadar predaje u ruke velikih sila.

·         Dzojs Keri je u ovom ratu bio sest mjeseci. Odlikovan je crnogorskom medaljom za hrabrost i bio jedan od prvih koji su usli u Skadar. "Vidio sam veci dio borbe i bio medju prvom trojicom koji su presli skadarski most kad su se Turci predali 1913. godine. Za ovu borbu dobio sam jednu malu zlatnu medalju od crnogorske vlade koju veoma mnogo cijenim…" pricao je Keri.

·         Bojka Djukanovic

 


…..

Turcin se uvijek ponasa poput jeza, opasan u odbrani, i tvrdoglavo odbija da popusti ili prizna poraz sve dok nije prisiljen da izadje na otvoren prostor, medjutim, sporo napreduje, veoma slabo jurisa, nije preduzimljiv u napadu. Isto je bilo i u petnaestom i cetrnaestom vijeku - trebale su mu stotine godina da osvoji jedno carstvo koje je jednim snaznim napadom moglo biti savladano za manji broj mjeseci.

Kod Plevena je pokazao sta moze da uradi kao jez, i ponovo kod Lile Burgasa i Cataldze, Jedrena, Janjine i Skadra. Ali uvijek je bio potucen na otvorenom polju - oboren s nogu, izbezumljen, nadmudren, natjeran u neprestani bijeg bez prilike da se pribere i isturi svoje bodlje.

Crnogorski gorstaci borili su se s njim i pobjedjivali ga ovakvim metodama u davna vremena, metodama koje su osvojile Kilikranki (klanac u oblasti Tejsaid u Skotskoj, popriste bitke (1689) u kojoj su snage Viljema III bile porazene od strane Klejverhausa - prim.prev.)

Srbi i Bugari su se sluzili istom taktikom u ovom ratu. Srbi su uspjeli da ga okoncaju prije nego sto su i uhvatili pun zamah; Bugari su se zaustavili da predahnu ispred Catladze, i vise nijesu mogli ni korak naprijed.

Crnogorci su na juris osvojili logore kod Berana, Decica, Tuzi, Zogaja, porobili vise Turaka nego sto su sami imali ljudi u citavoj vojsci, i vjerovatno bi na juris osvojili i Skadar za manje od mjesec dana borbe da ih kralj nije zaustavio da bi izbjegao gubitke u ljudstvu.

…..

Crnogorci su jurisali sto su snaznije mogli dok se nijesu zamorili i noc pala, a onda su zastali da prebroje svoje zarobljenike. Oni su vise voljeli, ukoliko je to bilo moguce, da zarobe nego da ubijaju.

…..

Albanci su, kad ih pogledate, prilicno slicni Crnogorcima, visoki, poput orla, okosti, otporni, i izuzetno dobri gerilski ili planinski borci. Obadvije rase krecu se preko besputne i vratolomno brdovite zemlje brzinom kojom drugi ljudi idu putem, i daleko vise poleta za borbu u njima ostane u smiraj dana.

…..

Povijest koju pricaju o nastanku svoje geografije (a veoma je slicna legendi koja se cesto ponavlja u Konimari) glasi ovako.

Kada je Bog sastavljao zemlju, poceo je s glinom. Ona mu je, naravno, bila laksa za rad. Kad je zavrsio ovaj prvi model, usuo je vodu u udubljenja koja je napravio da budu more. Na kraju je uzeo vrecu kamenja i poceo da ih umece ovdje-ondje gdje god je mislio da najbolje izgledaju. Ali vreca nije bila veoma jaka, i dok je prelazio preko Crne Gore on ju je slucajno zatresao i dno se provalilo. Bog, kojemu je mozda vec ponestajalo prvobitnog zanosa kao prakticnom geografu, nije ponovo pokupio kamenje, vec je uzviknuo:"Dodjavola - to je i tako pasja zemlja", i posao kuci. Ovo mi je ispricao jedan Amerikanac (crnogorski dobrovoljac iz Amerike), a on je, naravno, imao i boga Amerikanca, sto se vidi po njegovom razgovoru.

…..

U Bobotima se nalazio i jedan Meksikanac, koji je bio buntovnik sa Maderom, onda redovni vojnik kada je Madero bio predsjednik, i ponovo kasnije pobunjenik. On je bio stari ratnik - uvijek dobrog zdravlja i dobrog raspolozenja, koji se osjecao toplije i lagodnije u njegovim udobnim dronjcima nego mnogi drugi u njihovim novim uniformama. Jednom sam ga zapitao sta bi radio da se rat zavrsi, ali me on uvjeravao u slucaju da sam mozda zabrinut za njegovu buducnost, da u Meksiku uvijek ima rata, ukoliko bi ga Balkan iznevjerio, i da se on ne plasi da ce biti bez krova nad glavom ili nezaposlen.

…..

Dok smo napustali Valjase sa Sirockog visa se oglasio prvi top. Kap izvuce svoj sat. Bilo je tu upravo vrijeme koje nam je Markovic rekao, devet casova.

Osam granata je ispaljeno u prvom minutu - i razbilo mir toga jutra svojim vriskanjem i jecanjem, dok su prelijetale preko nas na svom putu niz greben. Vidjeli smo kako zemlja uzlijece na vrhu Tarabosa.

Kroz deset minuta Turci su poceli da odgovaraju sa obicnim granatama, koje su eksplodirale na povrsini Sirocke. Mi smo se dogovorili da posmatramo bombardovanje sa stijene iznad Dramosa, na osamsto metara od turskih sanceva, i tamo smo stigli prije deset. Imali smo pogodna mjesta, sa dosta zaklona i izvanrednim pogledom na polozaje.

Puscane vatre bilo je malo - i cuo sam samo po koji metak; bombardovanje je bilo isuvise zestoko. Vidio sam jednog covjeka kako rasirenih ruku i nogu uzdize u prasini melinit granate.

Crnogorci se nijesu kretali prema isturenom zidu jer bi ih pogodili njihovi sopstveni topovi. Jedna granata je nekako zalutala i ubila komandanta Komansko-zagarackog bataljona i svestenika koji su bili otisli predaleko duz vrha grebena.

U dva sata vatra se pomjerila navise i promijenila u srapnel, sto nam je kazalo da ce napad da pocne. Srapnel je trebalo da drzi Turke u zaklon.

Prednji zid, onaj T. dio na kraju posljednje cik-cak linije poceo je da se ispunjava. Mogli smo da vidimo ovcije kozuhe na ljudima dok su iza njega cucali.

U isto vrijeme meci su poceli da pogadjaju nasu stijenu a vise ih je prelijetalo. Zakacili su Borjovu kapu i pomjerili mu je pet-sest santimetara preko glave. Kap nas obadvojicu prokle i naredi nam da se spustimo. Red ljudi ocrtao se iznenada na liniji horizonta sa daleke strane grebena, i spoticuci se potrcao prema zici.

Ovo su bili bombasi. Bilo ih je cetrdeset, sve starci i posebni dobrovoljci. Sami su se prijavili zato sto, kako oni kazu nije vazno i ako ih ubiju. Nekoliko ih je nosilo dugacke bijele ogrtace, plave pantalone i bijele carape narodne nosnje, te su se njihovi kaputi smijesno vijorili za njima dok su na svojim starim reumaticnim nogama zurili preko kamenja.

Bombe su bile cijevi oko dva i po metra duge, s namjenom da se podvuku pod zicu i aktiviraju upaljacem. One su se pokazale djelotvornijim i od topovskih i od rucnih granata, mada ne toliko dobre koliko klijesta.

Nekoliko staraca je palo, ali ih je dvije trecine postavilo bombe namjestilo i upalilo. Vracali su se natrag kaskajuci kratkim koracima i dugim skokovima kao sto rade ljudi preko neravnog terena, padajuci jedan po jedan svo vrijeme. Kad su prelazili neposredno iznad zidova i vojnika koji su tamo cekali, bacili su uvis svoje kape da im pokazu da je zica probijena.

Mora se imati na umu da su Turci pucali na njih neposredno sa pedesetak metara. Neki od onih koji su odbacili kape suvise visoko cekali su ih ozbiljno da se vrate, kao da je to bila igra hvatanja lopte.

Oko pola ovih ljudi bilo je namah ubijeno, svi osim dvojice ili trojice bili su pogodjeni, neki sa pet, jedan sa sedam ustrela.

…..

Prvi covjek na kraju prednjeg crnogorskog zida je ustao i izasao. Tog trenutka je bio pogodjen, ali je drugi, treci, cetvrti, peti slijedio jedan po jedan na odstojanju od metar ili dva, pognuo bi se pod zicom i peo prema sancu.

Odmah ispod zice nalazila se jedna mala uvala, lijevo od cistine, koja je pruzala djelimican zaklon; odred se tamo sakupio i jurnuo navise u grupi.

Turska puscana vatra bila je sada veoma ubrzana , poput buke hiljadu ljetnjih dana u jednom naletu, i parcici se odbijali od nase stijene desno i lijevo, mada je vec bila znatno rasuta u vrijeme kad bi do nas stigla.

Pukovnika Plamenca smo vidjeli prema nebu kako mase sabljom na vrhu poprista. Izgledalo je kao da zastaje za trenutak, a onda je nestao sa gomilom svojih ljudi.

Sanac je bio osvojen.

…..

Plamenac je bio mrtav. Onda kada je izgledalo da je skocio nanize, bio je pogodjen kroz glavu, i za oko deset minuta njegov bataljon je bio u pometnji. Od sanca su naslijepo jurisali uz rovove i ginuli. Turske maksimke su bile okrenute pravo dolje prema ovim rovovima, pa su ih skidali na desetine.

…..

Culi smo da je brigadiru Gurnicu trebalo da se povjeri zapovijedanje umjesto Pukovnika. Gurnica smo poznavali. On je bio u Zogaju i tamo odredio topovske polozaje i postavio logor. Bilo nam je drago sto je trebalo da on preuzme zapovijednistvo na Tarabosu, jer smo se nadali da cemo da vidimo zauzimanje i posljednjeg utvrdjenja.

Markovic je bio spreman da ucini za nas sve sto je mogao. Poslao je jos hitniju poruku u Muricane za nosila, i obecao da ce da pronadje ljude da ih nose. Ovo nas je rijesilo nase najvece brige.

…..

U Zogaju smo jeli i odatle posli do Ckle da uhvatimo parobrod niz jezero.

Dzamija u Zogaju stoji na samoj obali, tako da se zalihe mogu dovesti pravo do njenih stepenica u albanskim galijama; dotle je cak dosao i jedan parobrod u februaru da bi odvezao ranjenike. Ali parobrod je bio zasut vatrom, pa se nikad vise nije usudio da podje dalje od Ckle. Ranjenici su prevozeni iz Zogaja do Ckle u galijama i ostavljani na cklaskoj obali ako parobrod ne bi dosao. Mogli smo sacekati da dozovemo neki camac, ali smo odlucili da pjesacimo.

Ckla je mala luka medju brdima, sa tri ili cetiri kucice i nekoliko terasastih njiva.

Tamo se nalazilo skladiste u koje su iz baze donoseni pirinac, pasulj, hljeb, slanina i municija da bi ih slali dalje svim bataljonima juzno od jezera.

Ona je bila upravo nasuprot Riolija, na sjevernoj obali, koji je snabdijevao Vukoticevu vojsku. Parobrodi su uglavnom isli kruzno Rijeka, Virpazar, Rioli, Ckla, Plavnica, ponovo Virpazar i Rijeka. Luka Ckla je bila uvijek prometna.

….

Bio je cetvrtak, a sljedeci dan je bio pijacni dan u Virpazaru. Stara majka je u sedam sati usla sa bokalom da mi pospe da se umijem, a moja kafa s mlijekom je tada bila vec gotova. Izasao sam da posmatram kako narod sa sela dolazi preko vode - njihovi camci su mogli da se uoce na milju udaljenosti na mirnoj povrsini, a potom se moglo pratiti kako se primicu krivudajuci kroz vrhove vrba. Svi veslaci su bili zene; muskarci su sjedili naprijed. Pozdravljale su jedne druge sa odstojanja od stotinak metara, snazno upiruci veslima uz povike "dobro jutro, lijepo jutro". "Dobar dan, gospodjo, kako si?" "Pa, gospodjo, lijepo jutro. Sta donosis na pijacu?"

Camce su vezivali pored mesarnice. Ja sam doruckovao u stanicnom kafeu, gdje je jedna Austrijanka govorila francuski i pravila omlete.

Ona je imala i stolnjak; male bokale s vinom i casama preokrenutim poput casa za pranje zuba; dva do tri noza i viljuske za svako mjesto; salvete; stakleni ukras na sredini stola - ja sam sjeo na stolicu a gospodja je zaobisla s moje lijeve strane da bi mi ponudila omlet. Vise ne bi mogli uraditi ni u Ricu.

…..

Veslali smo s tri vesla, jedan je krmanio, jedan veslao, jedan gurao. Ljudi su pjevali, zadirkivali se, caskali stalno na engleskom iz uctivosti prema meni, osim kad bi im ponestalo rijeci. Zakljucili su da je "pasja Austrija gora od Dagosa (pogrdan naziv za stanovnike juzne Evrope - Spance, Portugalce ili Italijane)"; "vino isuvise razvodnjeno u ribljem restoranu", a poslije raspitivanja kod mene o cijenama u Bobotima, "isuvise djavolski skupo da se dvostruko naplacuje za planinu" (da se zalihe prenesu preko planine). 'Pukovnik je bio divan covjek, dobar covjek. Zasto su dopustili da pogine?" "Turci su dobri borci - pasji sinovi".

Kad je razgovor prvi put zamro, zapitali su me:

"Kako se vama svidja ova zemlja? Prilicno siromasna pretpostavljam".

"Ovo je lijepa zamlja".

"Koliko ste dugo u ovoj zemlji?"

"Pet mjeseci".

"Je li, gospodine? Vi govorite crnogorski?".

"Oce-oce malo, bogami".

Na ovo oni svi ponovise "bo-gami dobro" i nasmijase se.

"Vi ste iz Zogaja?"

"Iz Bobota".

…..

Savladali smo uspon do Dramosa oko osam, Dok, Loder, Borjo, Vuko (pomocnik), i ja, i jedan po jedan smo se zaustavljali na vrhu, dok se nijesmo okupili - Dok je bio malo naprijed. Ispred nas je stajao citav Cetinjski bataljon postavljen u dva reda, dvadesetak metara razdvojena, okrenuta jedan prema drugome. Na onom daljem kraju stajao je kapetan Martinovic, njihov komandant, Generalov brat - covjek visok oko sto devedeset, sa skerletno-bijelim barjakom i barjaktarem pokraj sebe. Cetni barjaktari su takoodje bili na svojim mjestima.

Posmatrali smo trenutak dva, kad se zacu topot konja i General dojaha sa svojim stabom.

Nasa mala grupa je salutirala, i Martinovic nam je mahnuo rukom.

Odjahao je potom izmedju redova do svoga brata na drugom kraju, koji je stajao strogo u stavu mirno.

Martinovic se rukovao sa njim, potom se okrenuo i uzviknuo za pozdrav kralju. Bataljon je zagrmio. Odmah potom su se spojili i poceli da napreduju po cetama. Mi smo slijedili bataljonskog barjaktara.

Komansko-zagaracki bataljon je cekao u Krebaju i pridruzio nam se na padini brda..

Prosli smo zicu razbijenu u februarskoj bitki, mnogo malih grobova, mnogo malih zaklona punih praznih caura. Osjecao se neustojan otuzan zadah mrtvih nesahranjenih tijela. Kad smo stigli do prednjih zidova stare predstraze receno nam je da uzmemo zaklon. Kako se naredba prenosila pozadi od barjaktara do barjaktara, cete su tonule redom, trupkanje i sustanje je utihnulo, i naglo je nastala mrtva tisina…..

Ovo je trajalo tri do cetiri minuta. Iznenada jedan mali covjek iskroci prema nebu na grudobranu turskog utvrdjenja, i stade. Niko se jos uvijek nije pomjerio niti oglasio; svi smo zurili u onu malu tamnu priliku na vrhu brda trideset sekundi u nekoj vrsti obamrlosti, Martinovic je izasao sa dva oficira i poceo da se penje. Stab, zastava Cetinjskog bataljona, i mi smo slijedili - iza, citava padina bila je u pokretu s bataljonima, bajonetima, zastavama.

Turski oficir bio je uredan mali covjek u uniformi zelene i zlatne boje. Umjesto kalpaka nosio je tamno zeleni turban kao znak zalosti. Njegova straza od sest nizamija u punoj paradnoj opremi stajala je iza. Martinovic se sa njima rukovao i oni krenuse nanize prema prvom topu. Ja se nadjoh u grupi turskih vojnika koja se spoticala preko kamenja i razbijenih parcadi granate, za dugim korakom Crnogorca i zivahnim koracanjem malog Turcina.

Jedan od uslova predaje bio je da se svi opsadni topovi uruce u borbenom stanju.

Nizamiji se ponovo postrojise iza topa, onda njihov desetar skinu pokrivac sa lezista zatvaraca. Crnogorski tobdzija se savio, pogledao zavrtnje, otvorio i zatvorio leziste granate, odmakao se i salutirao.

Turski oficir je plakao. Sagao se i poljubio top, i svaki od njegovih vojnika ga je naizmjenicno slijedio.

Vrijedno je pomena da su kada je top predat, neke od ceta koje su dolazile uz brdo pocele da klicu, a istog trenutka se pet-sest ljudi pored mene okrenulo da ih utisa. Nije bilo klicanja. Barjaci su bili jedini znak pobjede.

…..

Popeli smo se na Mali Tarabos u jedan i po - do dva sata je i poslednji rov bio pregledan i turski oficir ode zurno prema gradu sa svojih sest ljudi. Oni su vjerovatno bili odabrani ljudi, jer su uprkos iscrpljenom izgledu bili zgodni vojnici.

Svi bataljoni su sjeli na okruglom vrhu Malog Tarabosa i jeli svoja sljedovanja.

Sa Malog Tarabosa mogla su se vidjeti obadva Skadra, stari i novi. Stari je mjesni bazar. Nalazi se na samoj obali i spojen je Tarabosem dugackim gvozdenim mostom preko Bojane. Novi grad je oko milju i po dalje. On zauzima veliki dio prostora, zato sto je svaka kuca, osim prodavnica u glavnoj ulici, okruzena svojim vrtom.

Izmedju starog grada i novog prostiru se gradski pasnjaci i dobar put.

Dok smo sjedjeli na Tarabosu, posmatrali smo turske jedinice kako se polako krecu putem, iscezavaju na bazaru i ponovo se pojavljuju u velikoj gomili na strani gdje je srusen most za Brdicu. Odatle su prevozeni preko u malim camcima, i mogli su da se vide kako se udaljavaju niz put pored Brdice i Barbalusa prema Medovi i moru.

Dvije trecine njihovih redovnih vojnika poginulo je u ovoj opsadi, i tri cetvrtine oficira

…..

Barjak je krenuo u dva i mi smo ga slijedili sa bataljonom do mostobrana. Tu je bio stab i gomila drugih uglednih licnosti.

Ponovo smo sjeli na zid mosta da cekamo. Nekoliko cigancadi je tumaralo medju vojnicima, koji su ih hranili. Ova djeca su bila sama kost i koza, kao i sva siromasnija djeca u Skadru.

U dva i po su poslali vojnu policiju - ne vise od sto pedeset ljudi sve skupa - da odrzavaju red na bazaru.

Ocekivali smo da stab krene sljedeci i barjaktar Cetinjskog bataljona, kad nas je jedan Martinovicev adjutant zapitao da li bi zeljeli da odmah udjemo, posmatramo ulazak i prikljucimo se nasem barjaku kad bude naisao.

Skocili smo sa zida i krenuli; Dok, Loder i ja u jednom redu, Borjo i Vuko pozadi, s nataknutim bajonetima.

Na drugom kraju mosta bila je velika gomila naroda razmaknuta za prolaz. Tri Turcina u civilnim odijelima, dugackim kaputima, i crvenim fesovima, stajali su sami u sredini da nas prime.

Orkestar je zasvirao. Najozbiljniji od Turaka ustao je sa posluzavnikom na kojem je bio krcag vina i casa. Salutirali smo jedni drugima i popili svaki po casu vina, ponovo salutirali, i posli dalje prolazom izmedju orkestra i svjetine.

Na prvom uglu se nalazila kuca sa koje se vidi citav most. Pokucali smo na vrata. Albanci u blizini razbjezali su se desno i lijevo kao da smo krenuli da ih ubijamo. Esad pasa im je rekao da ce svi biti poubijani kad crnogorska vojska udje u grad.

Vrata je otvorio jedan stariji covjek s izgledom krajnje prestravljenosti. Mjesto je bilo neka vrsta skladista, naravno trenutno prazno. Popeli smo se stubama do drugog sprata i pronasli prozor koji je gledao na most. Stab je dojahao preko mosta sa svojim orkestrom i velikom zastavom.

I Martinovic i Vukotic su visoki, preko sto devedeset, i obadvojica su bili na veoma visokim konjima. Jahali su jedan pored drugog;pratio ih je stab a iza njega dugacke kolone vojnika. Njihovo kretanje se odslikavalo u jezeru ispod do posljednje porucnicke sablje.

Generali su zastali na mostobranu zbog vina (glavni Turcin je zestoko nabrao svoj kaput u naporu da posluzavnik dovoljno visoko podigne), a onda projahali.

Strcali smo i upali iza zastave. Put je najprije vodio kroz bazar, od jednog malog sokaceta do drugog, prekrivenim nastresnicama kuca, koje su sasvim zaklanjale nebo osim jedne stopu siroke trake. Gomile ljudi su cutke piljile iz tamnih udubljenja otvorenih tezgi. Svaki od tih ljudi i zena ocekivao je pokolj te veceri, medjutim, njihovo drzanje i izgled nijesu izrazavali uglavnom nista do ravnodusnosti podstaknute gladovanjem.

Ponovo smo se nasli na suncu dok smo prolazili putem preko pasnjaka. One zene koje su se plasile da ce da budu poubijane po mracnim rupama bazara sjedjele su ovdje u grupama, sa licima okrenutim unutra, sve obucene u svoje najsvjetlije boje, bas kao i poslije eksplozije u Baru.

Medjutim, tu je bila i jedna velika grupa inostrane djece zaustavljena kraj puta, sa ogromnim vodicem koji je stajao ispred njih, nosio arapski fes sa plavom kicankom i drzao trobojku.

Djeca su nas pozdravljala pistanjem i bacala na nas cvijece. Stajala su na prstima u pokusaju da prebace cvijece preko visokih pohabanih vojnika koji su prolazili. Ja sam bio na pet metara desno od kolone te su mi se neka od njih koja su bila najuzbudjenija upetljala oko nogu.

Zaustavili smo se na velikom trgu ispred kasarne u novom gradu. Martinovic je odrzao kratak govor, kazao ljudima da im se ostavlja na cast da se lijepo ponasaju, i ulazak je bio zavrsen.

…..

Tu noc smo prespavali na podu jedne sobe u hotelu.

Skadar je bio tih. Nije bilo nereda, ni pljackanja, ni pijancenja. Nijesam vidio pijanog vojnika od te noci, pa sve dok smo otisli.

…..

Bazar je bio pretrpan mada su tezge bile zatvorene, a iza njega sam mogao da vidim veliku gomilu vojske i njihove barjake na padini brda sa tvrdjavom. Upitao sam jednog vojnika iz Komansko-zagarackog bataljona kojega sam poznavao (on je nosio vrecu prevoja uoci bitke) sta se dogadja. On mi je rekao da je toga jutra Esad trebao da preda kljuceve, i posao sa mnom kroz izukrstane staze bazara, pa uz brdo. Garda knjazevica prestolonasljednika bila je na kapijama, velicanstvena sa crnim perjanicima, crvenim prslucima, plavim pantalonama, sjaktavim cizmama.

Nekoliko metara navise pronasao sam sve nase ljude na okupu - Crveni krst i Crveni polumjesec zajedno, sa mjesavinom stabskih oficira iz obadvije vojske - kako stoje na ivici male zaravni ispod glavne kule tvrdjave. Na sredini zaravni bilo je jedno drvo a ispod drveta sto za kojim je sjedio Esad pasa, debeo plav covjek, i knjazevic prestolonasljednik Danilo, prav, crn; obadvojica srednjih godina.

Esadova istorija je prilicno dobro poznata - Albanac po rodjenju, pustolov po zvanju, u cemu je napredovao uspjesnim ubistvom i mudrom zenidbom. On je zet Abdula Hamida, i bogat je.

Covjek koji je omogucio odbranu Skadra bio je Hasan Riza.

Danilo je bio na Bardanjoltu vec u novembru 1912., ali je ostavio isuvise malo vojske. Hasan ih je otjerao i utvrdio Bardanjolt tako da je postao neosvojiv. On je takodje sagradio veliki niz od dvadeset kilometara sanceva i rovova od Muselima do jezera, koji je presjekao jedini nizijski pristup Skadru.

Kad je Hasan Riza ubijen, njegovi oficiri bili su ti koji su nastavili odbranu; Esad ne samo da je bio nesposoban vec i kukavica.

On je bio odredjen za zapovijednika na Tarabosu za vrijeme Rize, ali su morali da ga vrate zato sto je pobjegao iz prve bitke. Poslije ubistva zivio je u kulama tvrdjave i nikada ga nijesu vidjeli u gradu. Njegova naredjenja gradjanima prenosio je austrijski konzul i izvjesni dobro poznati koljac - Sulejman beg.

Sulejman je ubio jednog nosioca ranjenika na sred ulice, zato sto ga je ovaj gurnuo. Mora da je bio hrabar ako su sve price o njegovim ubistvima istinite - bio je bolji covjek od Esada.

Zvanicna predaja nije dugo trajala. Kljucevi su isli od ruke do ruke i dokument ili dva su potpisani. Dva generalisimusa su se rukovala i Danilo se popeo na vrh bedema da vidi podizanje zastave. Njegovi gardisti su vec bili postrojeni, a gomila vojnika je stajala okolo. On je odrzao kratak govor, zastava je istaknuta, gardisti svecano pozdravili, vojnici uskliknuli, ispaljen je plotun, i citava stvar je bila zavrsena - mi se vratismo na rucak.

…..

U medjuvremenu tokom ta tri dana Cetinje je bilo blokirano da bi se sprijecilo da vijesti stignu do Austrije. Bilo je poznato da je Austrija bila spremna da napadne. Austrija je krvolok jugoistocne Evrope.

Ona strahuje od svakog srpskog i crnogorskog uspjeha za slucaj da se njeni sopstveni milioni slovenskih podanika ne bi osmjelili na pobunu. Ona ima mnogo razloga za uznemirenost. Postojao je jedan dalmatinski bataljon koji se borio za Crnu Goru, sve austrijski podanici, svi svjesni da vrlo vjerovatno nikada nece moci da se vrate u svoju zemlju. Sreo sam dva austrijska desetara koji su pobjegli da bi postali obicni vojnici kod kralja Nikole.

…..

Austrija ima mnogo agenata na Balkanu, a glavni medju njima su katolicki svestenici i fratri. Ona njih materijalno pomaze, dok Rusija placa pravoslavne svestenike.

Austrijski konzul u Skadru bio je Esadov prisan prijatelj. On je vjerovatno bio covjek koji je podstaknuo ubistvo bega Hasana Rize.

Poslije konferencije u Londonu, kada se saznalo da je Turska odustala od zahtjeva za povracaj svih svojih posjeda osim Jedrena, jedna starija zena je uspjela da kroz linije na kojima se vrsio pretres udje u Skadar sa jednim parcetom novine u cipeli. Na ovom parcetu je pisalo o tome koliko su saveznici uspjeli, da je oslobadjanje od opsade od strane turskih vojnih snaga bilo nemoguce, i da Skadar ma kome da pripadne vise nikada nece biti u Otomanskom carstvu.

List je brzo isao od ruke do ruke dok Riza nije cuo za njega.

Prica se da ga je ovo navelo na predaju. Bio je izgubio mnogo svojih najboljih oficira, bio je turski vojnik, a nasao se u borbi za nesto sto, on nije znao sta, ali svakako nije bila Turska - mada su sva snaga i uspjeh odbrane postignuti zahvaljujuci njemu, nije vidio zasto bi njegovi ljudi rizikovali svoje zivote za interese Austrije ili jedne nejasne nove drzave Albanije.

Medjutim, ubijen je na ulici dok se vracao iz Esadove kuce, prije nego sto je mogao i donijeti odluku, a Austrijanac je platio 2000 kruna za ono parce novine.

Esad se sklonio u kule tvrdjave da bi se spasio od Rizinih vojnika, i po konzulovom savjetu i zbog njegovog mita, nastavio s opsadnim stanjem. Moguce je i da su mu obecali krunu nove Albanije.

Isto tako je i austrijski poslanik na Cetinju bio nitkov svoje vrste. Sreo sam ga tamo kad sam prvi put stigao. Bio je tamnoput, crnokos covjek sa crnim brkovima, sa ocima koje su izgledale kao da su nasminkane. Rekao bih da je bilo veoma vjerovatno da je uistinu pocrtavao ivice kapaka, sto je odista njegovom izgledu davalo veoma prkosan i romantican izraz. U hotelu (jedinom hotelu) postoji ono sto se zove diplomatskim stolom za kojim Englezi, Francuzi, Rusi, Srbi, i drugi opunomoceni izaslanici sjede zajedno s pritvorno prijateljskim ophodjenjem. Ovaj Austrijanac je uvijek jeo sam za drugim.

…..

Austrijanci nijesu dosli, kao sto znate, i nema vise sta da se pise. U Skadru smo ostali deset dana, uglavnom da gledamo turske tvrdjave, i ugodno putovali natrag prema biftecima preko Barija i Napulja.







    
    Monitor
   
Vijesti
        politika
        drustvo
   Pobjeda
        politika  
       
aktuelnosti  
    Medija klub
    Montenegro.com
    MNNews on line
    Nezavisna CG
   
    
   
Radio Crne Gore