Make your own free website on Tripod.com
 

 

 

STAV: IDEJA O PREGOVORIMA SA SRPSKIM VLASTIMA
Nemoguca misija
 
 

   Dio crnogorske vladajuce elite nikako da prestane sa lansiranjem naoko primamljivih, a u stvarnosti nerealnih ideja, cija provjera redovno donosi rezultate suprotne od ocekivanih. To se narocito odnosi na stav prema crnogorskom drzavnom pitanju.  
   Prvo je, dugo i tragicno uporno, forsirana ideja o drzavi jednoplemenih i istovjerujucih, kao obliku zajednistva u kome ce Crna Gora najzad naci sigurno utociste. Nakon prilicno zakasnjelog trijeznjenja od te zablude, za cijeg trajanja je Crna Gora dozivljela nevidjeni nazadak i sikanu, naisla je nova, jos veca zabluda, izrazena u zahtjevu za "pola u svemu" u toj istoj "zajednickoj drzavi". Kad ni Platforma, u kojoj je izlozen taj prijedlog, nije donijela nista vise od prezrivog podsmjeha onih kojima je bila upucena, uslijedilo je pregrupisavanje snaga radi izrade nove ponude o formiranju nezavisnih, medjunarodno priznatih drzava Crne Gore i Srbije, sa "tri zajednicke funkcije". Nova ponuda, cija je izrada u toku, temelji se na ideji "demokratskog dogovora" Crne Gore sa Srbijom oko njihovih buducih odnosa. Ideji "demokratskog dogovora" sa Srbijom, cijim fetisiziranjem pocinje i zavrsava svako oficijelno bavljenje crnogorskim drzavnim pitanjem, nije odolio ni predsjednik Crne Gore. I on je, u svom nedavnom govoru ucesnicima 46. Parlamentarne skupstine NATO-a, u Berlinu, "jasan demokratski dogovor sa Srbijom" jasno pretpostavio "jasnom demokratskom odgovoru gradjana Crne Gore". 
   Ovakav pristup ovom nesumnjivo slozenom pitanju zasluzuje paznju. Ne samo zbog, ne bas slucajnog i ne samo metodoloskog pretpostavljanja dogovora elita demokratskim pravima i volji gradjana. Ne ni zbog toga sto ce, prema citiranom iskazu, Crna Gora imati sansu da sama organizuje referendum "sa apsolutno jasnim pitanjem", tek ako ne uspije ideja istovremenog testiranja raspolozenja gradjana obiju republika (i naknadna sansa je bolja nego nikakva). Ne ni zbog toga sto izlozena formulacija, vjerovatno zbog neprecizno saopstene osnovne misli, daje mogucnost za spekulaciju da zajednicko testiranje volje gradjana, koje bi prethodilo eventualnom samostalnom crnogorskom referendumu, ne bi bilo vrseno povodom nekog "apsolutno jasnog pitanja". (Na te smo "korisne nejasnoce" navikli.) Najzad, nije problem ni u ideji "demokratskog dogovora" kao takvog. Dogovor je, u principu, jedan od najboljih oblika mirnog, dobrovoljnog priblizavanja i uskladjivanja razlicitih politickih ciljeva, interesa, opredjeljenja i ponasanja. 
   Problem je u nerealnosti ocekivanja da se crnogorsko-srpska kontroverza oko drzavnog pitanja rijesi "demokratskim dogovorom". Van spora je da bi dogovor Crne Gore i Srbije o regulisanju medjusobnih odnosa na demokratskim, ravnopravnim osnovama, predstavljao najbolje i najelegantnije rjesenje. No, za dogovor su, kao i za svadju, potrebne dvije strane, jednako ili priblizno jednako zainteresovane da na taj nacin rijese neka medjusobna pitanja ili probleme. U konkretnom slucaju, Srbija bi, jednako ili priblizno jednako kao i Crna Gora, trebalo da ima, prvo, objektivnu potrebu, a potom i demokratski oblikovanu volju da se pitanje medjusobnih odnosa rijesi dogovorom. Dogovor bi i za Srbiju, kao i za Crnu Goru, trebalo da znaci dobrovoljno pristajanje na puno uvazavanje druge strane i njenih interesa.
   Srbija, medjutim, objektivno nije izrazito prinudjena, ni unutrasnjim potrebama ni spoljnim pritiscima, da svoje odnose sa Crnom Gorom regulise na tim principima. Uz to, u Srbiji jos nema ni dovoljno razvijene demokratske svijesti o tome da bi napustanje dosadasnje njene politike prema Crnoj Gori najvise pomoglo Srbiji samoj. Bez objektivne prijeke potrebe da sa Crnom Gorom pravi takav kompromis, i bez razvijene demokratske svijesti o prednostima koje bi joj donijelo uspostavljanje sustinski novih odnosa sa Crnom Gorom, Srbija, dakle, cak ni teorijski, nije strana od koje se moze ocekivati pristanak na "demokratski dogovor".  
   Teorijski je, naime, odavno znano, a istorijski mnogo puta potvrdjeno, da jedini dogovori medju "partnerima" sa enorm-nim razlikama u velicini i moci (a takvi su Crna Gora i Srbija), jesu oni kojima se regulise (potvrdjuje) formalno podredjivanje manjeg vecem. Takvim dogovorom (u literaturi poznatim kao pactum subjectionis), mnogostruko manji i neuticajniji partner i oficijelno prihvata da zivi pod starateljstvom veceg i od njegovih koncesija. Nijedna kolicina emocija i nikakvo zaklinjanje u ravnopravnost ne mogu da promijene takvu prirodu dogovora medju takvim partnerima. Ta zakonitost se, uostalom, snazno ispoljila u oba dosadasnja crnogorsko-srpska dogovora o zajednickoj drzavi. Kako god ih danas tumacili, "dogovori" o zajednickoj drzavi Crne Gore i Srbije iz 1918. i 1992. za Crnogorce su bili isto sto i Pacta conventa za Hrvate (1102). U oba slucaja, naime, politicka elita manjeg partnera je, zarad sopstvenih sinakura, vladara veceg partnera formalno ili fakticki priznavala za svojeg, zrtvujuci tako drzavnost vlastite zemlje. 
   Nikakav drugi i drugaciji dogovor izmedju Crne Gore i Srbije nije moguc ni sada. Niti Crna Gora ima prostorni, demografski, privredni ili bilo koji drugi kapacitet za ravnopravni dogovor sa Srbijom, niti je Srbiji, objektivno i subjektivno, potrebno partnerstvo sa Crnom Gorom, koje bi je, iz bilo kog razloga i po bilo kom osnovu, sputavalo u pravu da u svemu, i u svakom trenutku, postupa saobrazno svojim autenticnim interesima.  
   Takvu "zivotnu stvarnost" Srbije sasvim jasno ilustruje njen odnos prema crnogorskim insistiranjima na "demokratskom dogovoru". Pretezni i ocigledno najuticajniji dio aktuelne srpske politicke elite ne drzi vise cak ni do strategije svojih prethodnika prema Crnoj Gori. Milosevic je, na primjer, makar na rijecima, nudio Crnoj Gori izbor: ako hoces, idi iz zajednicke drzave, ali ako ostajes u njoj, ponasaces se po njenim zakonima. Sada se Crnoj Gori, manje ili vise otvoreno, porucuje da o odlasku i ne pomislja, a da ce odnosi u "zajednickoj drzavi" biti "redefinisani", ali ne po njenoj mjeri. Imperativna poruka, koju je u tom smislu nedavno uputio novi, od oficijelne Crne Gore (ne)priznati sef jugoslovenske drzave, sasvim je precizna: nema "redefinisanja" odnosa u zajednickoj drzavi, koje bi bilo vrseno van i nezavisno od saveznih organa. I za predstavnike DOS-a je neprihvatljiv svaki razgovor o buducem "rjesenju zajednicke drzave" na republickom nivou, jer bi to znacilo "da negiramo postojanje savezne drzave" ("Monitor", 24. novembar 2000, str. 15).  
   Ovako jasna poruka sa srpske strane namece pobornicima ideje "zajednickog dogovora" vise zanimljivih, ali i veoma teskih pitanja. Prvo takvo pitanje jeste: o kakvoj se, kojoj i cijoj "zajednickoj drzavi" radi, ako ona, kako sugerisu pretpostavljeni demokratski partneri iz Srbije, nije proizvod dogovora republika? Drugo, kako se zamislja, i kako je uopste moguca demokratska rekonstrukcija "zajedniske drzave" u kojoj bi dvije republike imale sporednu ulogu ili ne bi imale nikakvu ulogu? Trece, kakva rjesenja po Crnu Goru mogu donijeti "savezni organi" konstituisani bez saglasnosti oficijelne Crne Gore i na platformi "Jugoslavije bez alternative"? Najzad, tu je i pitanje: koju to novu, demokratsku strukturu treba ocekivati nakon decembarskih izbora u Srbiji, ako na njima, kako se ocekuje, pobijedi DOS, koji se vec deklarisao kao protivnik ideje da republike budu te koje ce odlucivati o karakteru buducih crnogorsko-srpskih odnosa? Nakon ovih, nuzno se namece jos jedno, makar i retoricko pitanje: s kim to, zbilja, crnogorski pobornici ideje "demokratskog dogovora" misle da ostvare svoj naum?  
   Citava stvar postaje jos bizarnija ako se uzme u obzir da nema cak ni elementarne saglasnosti medju hipotetickim demokratskim pregovaracima o tome sto bi mogao biti predmet njihovog dogovora. S crnogorske strane se, kao sto je poznato, priprema i druga platforma za te razgovore, sto je po sebi znak da ni ona jos nije sasvim nacisto sto hoce. Sa srpske strane, pak, nema ni platformi (ima, doduse, najava da bi ovih moglo biti i tamo), niti konkretnih obecavajucih reagovanja na crnogorske platforme. Famozna "svetostefanska" obecanja predstavnika DOS-a, data prije septembarskih izbora, da ce prihvatiti razgovor o ponudi izlozenoj u Platformi Vlade Crne Gore, obesnazena su navedenom izjavom da se ne moze prihvatiti razgovor o "rjesenju zajednicke drzave" koji bi se vodio na republickom nivou. I ne samo to. Iz DOS-a i vrha "zajednicke drzave" stigle su ovih dana i druge jasne, a reklo bi se i sasvim iskrene poruke, da oni "zasad nemaju viziju kako bi trebalo da bude uredjena buduca zajednica" ("Monitor", 24. novembar 2000, str. 15), ali da u jednome ne bi trebalo imati dileme: njihov je izbor "zajednicka drzava", koja ce ostvariti "veci stepen sinteze" i ciji temelji ce biti ojacani novom "ustavnom rekonstrukcijom" ("Pobjeda", 25. novembar 2000, str. 2. i 3).  
   Tesko je pretpostaviti da pobornici ideje "demokratskog dogovora" sve ovo ne vide i ne znaju. Jos teze je, medjutim, odgovoriti na pitanje: zasto se, onda, cini to sto se cini? Zasto se, naime, Crna Gora primorava da trosi svoju ionako neveliku energiju na nesto sto, barem u ovom trenutku, nije izgledno? Zasto se Srbiji, koja je i objektivno i subjektivno nezainteresovana za soluciju kakvu predlazu pobornici ideje "demokratskog dogovora", tako galantno omogucava da neposredno utice na tok i tempo rjesavanja crnogorskog drzavnog pitanja? Zasto se prema medjunarodnoj zajednici preuzimaju obaveze "da Crna Gora nece povlaciti unilateralne poteze u rjesavanju problema u jugoslovenskoj federaciji" ("Pobjeda", 24. novembar 2000, str. 3), ako medjunarodna zajednica uglavnom izrazava spremnost da prihvati sve ono sto gradjani Crne Gore demokratski odluce? Koji su to "visi razlozi" zbog kojih se ove cinjenice ne uvazavaju, vec se postupa suprotno?  
   Iza svih nepoznanica, kojima je obavijena aktuelna strategija rjesavanja crnogorskog drzavnog pitanja, stoji jedna izvjesnost: ili ce oni koji su duzni da ih otklone brzo ispuniti tu svoju obavezu ili ce izgubiti privilegiju da ih vise iko za bilo sto pita. Vrijeme ne radi za Crnu Goru, ali ni za njih. 
 
 

Dr Radovan RADONJIC 
(autor je profesor Pravnog fakulteta u Podgorici)