Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 

NJEGOV DEMANTI!!!!!!!
  
Aleksandar Tijanic

Kad jaganjci utihnu

Neko  je, dakle, postavljajuci mene kao koscenaristu krvavog srpskog raspleta,  pripremio pisani falsifikovani dokaz kao prilog mog kandidovanja da zajedno  sa pokojnim Curuvijom na nebu uredjujem "Glasnik sv. Petra". Paranoja? Kazite  to Curuviji! Pretjerivanje? Kazite to Curuviji! Preosjetljivost? Kazite to  Curuviji! To se ne desava u Srbiji? Kazite i to Curuviji! Sto se mene tice,  ne dugujem nikom nista; nisam ni u kakvom biznisu; nemam veze sa  crnogorskom mafijom; ne trgujem naftom, cigarama ili secerom. I ako u ovom  vijeku sretnem Curuviju, bice jasno da turisticku agenciju koja nas je  poslala na put vode junaci nasih tekstova

Problem sa mojim pesimizmom  jeste sto sam prokleto mnogo puta bio u pravu. Pa i prije nekoliko dana, kada  sam saznao da je anonimni autor svoj tekst potpisao mojim imenom i poslao ga  na stotine e-mail adresa, direktno u kuce vlasnika racunara, umjesto da  osjetim zadovoljstvo sto se nalazim u drustvu roleksa, balantajna, levisa,  vuitona i versacea - dakle, onoga sto se zbog velike traznje najcesce  falsifikuje - znao sam da je po srijedi nesto drugo: mracna, prljava,  despotska presuda onog centra moci koji trazi da svako od nas obori pogled  pred ovakvom sudbinom.

Ja, medjutim, mrzim ljude koji osjecaju  strahopostovanje pred sopstvenim dzelatima. Bez obzira jesu li ti dzelati  politicki, ekonomski, medijski ili stvarni. Zato, pogledajmo, jesam li  pravilno protumacio poruku.

Neko je 11. jula sjeo, napisao i razaslao  na sve strane tekst "Deset krvavih godina", opis Slobine vladavine, potpisan  mojim imenom i opremljen tako da sugerise kako je objavljen u "Nezavisnim  novinama". Clanak je lukavo distribuiran elektronskom postom, pa se ne moze  uci u trag adresi od koje je krenuo. Citaoci "Nezavisnih" znaju sta sam  pisao u julu; a takodje znaju kako nisam u stanju da napisem recenicu iz  ovog stiva koja glasi, citiram - "nasa poljoprivreda je intenzivna,  trazi mehanizaciju, gorivo, rezervne dijelove, vjestacka djubriva  i odgovarajuce sjemenske sorte"; zatim znaju da ne koristim  konstrukcije tipa "velike sile treba da umlate Milosevica", pa "kamarila  domacih izdajnika", "masno lazu", "neophodan je dvorski puc" i sijaset  slicnih stilskih, politickih i logickih bedastoca.

Taj tekst relativno  tacno opisuje srpsku propast - u tome je sadrzana njegova podmukla priroda -  ali, zakljucci koje sugerise i stavlja ih meni u pero su sljedeci: Srbi su  jedini i ekskluzivni krivci za sve sto se dogodilo na Balkanu u ovoj  deceniji, jedino su oni ubijali, pljackali i punili grobnice, Albanci, Hrvati  i ostali su, bez izuzetka, divni ljudi i humanisti, Milosevica treba  smijeniti ili dvorskim pucem ili rumunskim modelom na ulici, krv mora da  potece ulicama Srbije i to sami Srbi moraju da urade, Vuk i Djindjic su lazni  protivnici rezima, sve se mora zavrsiti do novembra, nikakva CIA se nece  baviti rusenjem rezima, sem ako Milosevic ne pretjera pa ga "velike sile  umlate" i jos   podosta slova poredjanih u istom stilu.

Da je taj tekst  napisao stvarni protivnik Milosevica, on bi ga - makar i pod mojim imenom -  objavio u nekim novinama ne bi li tako stigao do sto veceg broja citalaca. Da  ga je pisao novinar, koji je prosto zelio da se okusa u analizi, skriven iza  krupnog Tijanica, vjestije bi kopirao moj nacin pisanja izbjegavsi ocigledne  gluposti. Ovaj tekst je planiran, narucen i distribuiran iz dva moguca  centra: jedan je tajna policija, i u tom slucaju bi Rade Markovic, sef  drzavne bezbjednosti, morao da bude upoznat sa citavom akcijom; drugi je  anonimna koaliciona grupa unutar rezima koja prati, analizira i pokrece  akcije za pritisak, prevaspitavanje, odstranjivanje iz javnosti ili  eliminaciju neposlusnih i nepodobnih. Ili ljudi prokletih da budu slobodni,  bez obzira sto nisu htjeli da umru za Slobodana, a ne bi im se dopalo ni da  umru od njega.

Neko je, dakle, postavljajuci mene kao koscenaristu  krvavog srpskog raspleta, pripremio pisani falsifikovani dokaz kao prilog  mog kandidovanja da, zajedno sa pokojnim Curuvijom, na nebu  uredjujem "Glasnik sv. Petra". Paranoja? Kazite to Curuviji!  Pretjerivanje? Kazite to Curuviji! Preosjetljivost? Kazite to Curuviji! To se  ne desava u Srbiji? Kazite i to Curuviji!

U jeku kosovske kampanje,  kad sam pisao o Stanisicu, Perisicu i grupi koja ih je prakticno razvlastila  jos prije formalne smjene, kod Slavka je u redakciju "Dnevnog telegrafa"  dosao Matkovic, visoki partijski funkcioner slobista i doslovce rekao,  citiram po Curuvijinim rijecima: "Ako Tijanic ne prestane da pise ovako kako  pise, moracemo da ga ubijemo!" Slavko je od mene trazio da nastavim sa  pisanjem, a onda se, nekoliko mjeseci poslije pomenutog razgovora, zbilo sve  sta se zbilo.

Postoji li u Srbiji centar koji ima ovlascenje da odlucuje  o zivotu i smrti njenih gradjana? Postoje li eskadroni smrti koji  izvrsavaju presude? Ko su ljudi koji se igraju bogova? Ko je taj koji  naredjuje da se ometa Studio B? I to bas kad se pojavljuje licnost koja se  ne iscrpljuje u trazenju laznog boga kojeg ce se bojati i pokusavati da  ga umilostivi prinosenjem zrtava. Ko je donio odluku da se kupe  prislusni uredjaji za telefone u vrijednosti od vise desetina miliona maraka  u vrijeme kad se penzionerima dijele tackice umjesto novca? Da li  je Srbija farsa u kojoj svi ucestvujemo kao statisti do trenutka  kad ispunimo bonus za koji i ne znamo gdje je i koliki je? Jesmo li  samo taoci sa orocenim rokom trajanja?

Sta je sljedeca pismena vjezba  autora falsifikata: digitalizovana slika guvernera Avramovica kako prima  novac od Gelbarta; Vukov poljubac sa Olbrajtovom; Djindjic koji vozi F-16 i  bombarduje Beograd; Dodik koji prodaje Pale Japancima; Milo sa kilogramom  heroina u dzepu? Sve to poslato na kucne adrese u nezadrzivom naletu  tehnototalitarizma koji razara posljednju srpsku oazu slobode - kucu,  privatnost, porodicu.

Ovaj tekst ne moze da zaustavi sudbinu, ali moze da  stavi do znanja onima koji vjeruju da sudbinom upravljaju kako nismo bas  svi preparirani za demagoge, praznovjerje, brutalnost, lakovjernost  niti smo svi spremni da mijenjamo ono malo savjesti za jos manje  sigurnosti. Novinarstvo je u svakoj naciji vazno iz samo jednog razloga: ako  je dobro novinarstvo ono cini drustvene procese vidljivim. Zato su  dobri novinari neka vrsta istoricara sadasnjosti. Treba li da primim  ovu prijetnju izrecenu kroz nevjesto lazirani tekst kao  priznanje sopstvenom profesionalizmu?

Stvari su bespogovorno jasne.  Nekome je pamflet, neobicno lijepog imena - "Deset krvavih godina", bio  potreban kao optuznica da se u mjesecu kada se nagadjalo o mom navodnom  odlasku u Banju Luku, na mjesto direktora Srpske radio-televizije i kada se u  Beogradu strahovalo da ce se taj program vidjeti u cijeloj Srbiji, pusti u  promet falsifikovana analiza koja dokazuje moju nacionalnu, profesionalnu,  moralnu i politicku nepodobnost. Jos gore, da me izruce nekoj od inkvizicija  - julovskoj, radikalnoj, policijskoj, slobistickoj, vojnoj ili paravojnoj,  sa dozvolom za odstrel.

Dakle, taj tekst nije moj, ali ja o ovom rezimu i  onome sta su uradili sopstvenoj naciji i drzavi mislim i pisem jos gore od  anonimnog autora. Ali, za razliku od njega, ne bih bio rad da vidim rijeku  krvi po Beogradu i stotinu hiljada mrtvih Srba u ratu hipnotisanih  protiv osvijescenih. Niti mislim da je puc moguc ili prirodan. Niti da  zivimo okruzeni plemenima koja su obrasci demokratije. No, znam da  realna opasnost za finalnu srpsku dramu izvorno dolazi iz cinjenice  da Milosevic nece otici sa vlasti prije nego sto isproba posljednji cin  - vlast ogoljene sile kojoj vise nije potrebna ni zavjesa, ni scenario, ni  publika, ni teatar.

On se vec danas osjeca nevjerovatno slobodnim i  nesputanim, buduci da je za svijet vec prakticno mrtav, a za njega mi svi tek  sto nismo. To je formula srpske propasti!

Sto se mene tice, ne dugujem  nikome nista; nisam ni u kakvom biznisu; nemam veze sa crnogorskom mafijom;  ne trgujem naftom, cigarama ili secerom. I ako u ovom vijeku sretnem  Curuviju, bice jasno da turisticku agenciju koja nas je poslala na put vode  junaci nasih tekstova. To je bio rizik profesije: obojica smo znali da za lov  na tigrove - covjek mora misliti kao tigar, a ne kao  mis.