Make your own free website on Tripod.com

UJED(I)NJENJE ILI ANEKSIJA CRNE GORE

 


SRBIJI 1918. GODISTA 

 


                 
  



    Program
    Uprava
    O nama
    Mape
    Zanimljivosti, pisma, ...
    Podsjetnik o CG
    Prezimena u CG
    Plemena u CG
    Obicaji u CG
    Linkovi
    Slike i amblemi
    Search


           

   

  

 


Sadrzaj:

Programska priprema Ujedinjenja

Srbija nije oslobodila vec okupirala Crnu Goru 1918.

Podgoricka Skupstina 1918. je paravan za "Crnorukasko" i bezuslovno ujed(i)njenje (Kapitulaciju)

Bozicni ustanak - (u krvi ugusen) nastavak crnogorske nacionalne revolucije

Krvavi Bijeli teror od 1918. - Genocid nad Crnom Gorom

Trajna aktuelnost ujed(i)njenja, "Bijelog terora" i Bozicnjeg ustanka (Treca Jugoslavija - buducnost kao promasena proslost)


PROGRAMSKA PRIPREMA UJEDINJENJA

U novoj crnogorskoj istoriji, posebito u crnogorsko-srpskijem odnosajima, ne moze se nista sustavstveno shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o stalnomu postojanju i, manje-vise, tajenom ostvarivanju velikosrpskoga, odnosno anticrnogorskog programa. Crnoj Gori nema spasa sve dok i obicni ljudi, svakodnevna laicka svijest masovno ne shvati da se u srpsko-crnogorskijem odnosajima nista ne dogadja od trefa, spontano, ispadno, vec prema velikosrpskomu programu cije se tacke ostvaruju taj(e)no, takt po takt ("mic po mic"), u procesnoj fenomenologiji (ili "na duzemu stapu"). Pri tome se ono sto je na pocetku, toboze, "slucajno", "ekscesno", poznije javlja kao nuzno i zakonomjerno, programski ostvarivano. Rijec je o uporno obnavljanomu i prilagodjavanom Nacertaniju Ilije Garasanina iz 1844, koji ima svoju dulju predistoriju. U novijem uslovima nastavio ga je Memorandum SANU (takodje tajni) i ostali srpski nacionalni programi.

Cilj Nacertanija i uposte veljesrpskoga programa je: unistenje Crne Gore zarad ujed(i)njenja (aneksije) sa Srbijom i svesrpstvom. U svakomu uspjehu Crne Gore vidjela se velja prepona za ostvarenje toga osvajackoga i unistavajucega (zlo)nauma. Toga radi je na osnovu veljega i gorkoga iskustva izveden opsti "zelenaski" nauk da je zvanicna velikosrpska politika Beograda najveca i trajna (tradicionalna) opasnost za Crnu Goru i njezin zakleti dusmanin. Sve to u ime ideje srbizma, ujed(i)njenja svesrpstva, "opste nacionalne stvari", "nacionalnog idealizma", ili kako stoji u Nacertaniju, "sravnjavanja crnogorskoga i srpskoga naroda" u svesrpstvu. Ovo tijem prije, sto je bliskost dva naroda povoljan uslov za uspjesnu saradnju, ali i za asimilaciju (njihovo potpuno izjednacavanje). Djavoljemu narodu drugomu ne bi poslo za rukom da asimilira Crnogorce.

Kada se god Crna Gora obrnula Zapadu, njezini gospodari su to platili glavom. Privremeno odvajanje CPC od drzave, Scepan Mali je platio glavom. Kada je knjaz Danilo odvojio crkvu od drzave i proglasio je za Knjazevinu, tvorac Nacertanija, I. Garasanin "uskliknuo je s (brackom) ljubavlju": "To je najjaci udarac srpstvu". To okretanje Zapadu (Francuskoj), kostalo je knjaza Danila zivota, kao prije njega Scepana Maloga. Kada je u pogubnomu crnogorsko-turskom ratu 1862. Turska vojska napredovala do Rijeke Crnojevica ka Cetinju, Garasanin je opet "svetosavski uskliknuo": "To bi jos velika sreca za nas bila kad bi Crna Gora propala".

Na recenomu tragu i u tom sklopu treba poimati i sve ostale toboze "bracke srpsko-crnogorske odnosaje" u Balkanskijem ratovima i u I svjetskom ratu, ujed(i)njenje 1918, pa sve do danas.

Unistenje Crne Gore programski, zmijoliko i prevarantski pripravljeno je oko stopedeset godista prije 1918. G. Pojacava se i siri mreza srpske spijunske sluzbe u Crnoj Gori. Najopasnija je bila Crna ruka (tajna organizacija srpskijeh oficijera, koja se ukriva iza raznijeh, toboze, demokratskih organizacija, navlastito, iza Ujedinjene omladine. Pod vidom liberalno-demokratskijeh ideja i napretka siri se protivcrnogorsko kastiganje i nakazna propaganda kojoj je cilj unistenje miritanoga prvijenstva i pijemontstva, ugleda i dostojanstva kralja Nikole i uopste Crne Gore. U njegovoj licnosti, kao vladara, bila je ovaplodjena moralna snaga Crne Gore. Na njoj se (a ne na sili) zasnivala moc crnogorske drzave. Preko toga se sustastveno, u onijem okolnostima, nagrizala i podrivala sama Crna Gora i njezin potvrdni tradicionalizam, s vrh svega, ljubomorno isticanja i cuvanje drzavotvornosti Crnogoraca. Pozoran je paradoks, odnosno demagoska i dvolicna suprotivnost: pod vidom liberalno-demokratskijeh i antimonarhistickih stajalista razura se crnogorska Kraljevina i dinastija, radi stvaranja druge, jabanske dinastije (Karadjordjevica) i Kraljevine Srbije, a zatijem Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije. Sve je cinjeno kako bi se prikazalo da je ubistvo Crne Gore samoubistvo, kao da u svemu tome zvanicna srpska politika nije uopste prisutna (po nacelu "ni jeo, ni luk mirisao").

Preko srpske agenturne mreze doturaju se bombe u Crnu Goru, radi komplota na kralja Nikolu i njegove perjanice. Oftala se bombaska afera, ali ni to ne osvjescuje Kralja i Crnogorce u njihovom romanticarskomu zanosu u tzv. "nacionalnom idealizmu" ("ideji srbizma"). Ni pokusaj pripreme likvidacije kralja Nikole, vlade i crnogorskijeh oficijera jos nije bio dovoljan da se posumnja u "bracke" namjere Srbije. I pored toga i tuste cesa inoga, kralj i Crnogorci uporno nasijedaju na kobni idealizam tzv. "borbe za opstu stvar", iako se u bitiju sve svodilo na "iskljucivi interes Srbije", kako je vec bilo nacrtano u Nacertaniju. Na Mojkovcu Crnogorci listom ginu, da bi spasavali srpsku vojsku, vojno i politicko rukovodstvo Srbije. Kada su Crnogorci koseni kao snoplje prilikom osvajanja Skadra, srpska vojska ih je ostavila na cijedilu. Tu cinjenicu taji i kralj Nikola i od crnogorske vojske i naroda, najvjerovatnije, opet zarad "opste ideje". Ipak, vojska i narod su bili razocarani u srpsku komandu.

Da je tzv. "opsti interes" bio da se Crna Gora "baci na koljena" dokazuje i strogo povjerljiva depesa O. br. 16541 od 19.7.1915. g. nacelnika staba, Srbina, pukovnika Petra Pesica koja je upucena Srpskoj vrhovnoj komandi. Ona glasi: "Prema tome, najbolji trenutak je sada da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom. Medjutim, ako nasi interesi zahtijevaju da se Crna Gora dovede u ocajan polozaj bolje je koristiti drugu priliku, a ne Skadar. Naprimjer, kada se Kralj bude mijesao u vojsci."

Kolika je bila naivna vjera kralja Nikole u "bracke odnosaje sa Srbijom", ili pak, u izmijenjenijem (ne)prilikama, bio prinuzden od strane Rusije, koja ga je tada za sve stucivala na Srbiju, dokazuje i iznimak u istoriji ratova. Naime, kralj Nikola je napravio fatalnu grijesku sto je za nacelnika Staba crnogorske Vrhovne komande imentovao (u dogovoru sa Srbijom) vojno lice druge (strane) drzave (Srbije), pukovnika Petra Pesica. Tijem je sudbina Crne Gore bila zapecacena.

Nikola Pasic, sa svojom svitom, kada mu je bilo tuste ceskobno, dotrcao je na Cetinje, ubjedjivao i molio kralja Nikolu da zatrazi mir od Austrije, radi spasavanja "opste stvari", da bi ga, zatijem, besprizorno optuzio za izdaju i tajnu saradnju sa Austrijom. Da je Pesic sotonski navodio na "grijeh" kralja Nikolu u vezi sa nagodjenijem mirom sa Austrijom dokazuje i ova Pesiceva depesa O. br. 9034 upucena kralju Nikoli: "Svi komandanti na zapadnom frontu tvrde da je kod nase vojske nastupila takva demoralizacija da je apsolutno nemoguc svaki dalji otpor i borba sa neprijateljem…Iznoseci ovo pravo stanje, meni je cast obratiti paznju Vasega Velicanstva da se pod ovakvim uslovima borba apsolutno ne moze voditi i da treba odmah i najhitnije uciniti ovo: 1. Traziti mir sa neprijateljem (31.12.1915, Krusevac)".

Znade se da je Crna Gora nesebicno uljegla u rat zaradi saveznika, prije svega, Srbije. Zaludnje je Crna Gora dokazivala da je neistina, podmetacina i opacina takva podla, zavjerenicka, izdajnicka i kriminalna propaganda od strane "saveznicke" Srbije. Naposljetku je i naucno, ali dockan, kao i obicno, dokazano da je falsifikovani tzv. Tajni ugovor izmedju Crne Gore i Austrije samo sramno zlodjelo krvnika kralja Nikole. To se, niposto, ne moze svesti samo na njegove licne dusmane i osvetnike zbog nekijeg "starih racuna", kako se to hoce prikazati (u istom smislu se objasnjava i pogibija knjaza Danila). Tu je u prvom planu politicki sklop i cilj. Otprilike je isti odnosaj kao i sa pogibijom "cara" Scepana Maloga i knjaza Danila. Svako prikazivanje tijeh umorstava i zlodjela, mimo njihovoga i opstega politickog konteksta, samo je jednokrako i necjelovito pristupiste koje, objektivno ili ne, povladjuje metodologiju "nacertanijevskoga" i uopste velikosrpskoga (tajeno ostvarivanog) nacionalnoga programa. To je u bitiju, svjesno ili ne, zavodjenje, zakrivanje cjelovite naucne istine i njezino uprosceno svodjenje na privatno intrigasenje i psihologisticki prilaz. Nuzno je to smjestiti u sklop recenijeh namjera i ciljeva "Nacertanija" i ujed(i)niteljske zavjere zvanicne Srbije prema Crnoj Gori. Prije svega mislimo na zavjerenicki zlonaum da se "Crna Gora dovede u ocajan polozaj", kako je govorio P. Pesic, ili da se Crna Gora "baci na koljena", radi "opstijeh (srpskih) interesa". Na posljetku, P. Pasic, stijesnjen dokazima i svjedocanstvima, naknadno javno priznaje da je svjesno vodio vojnu taktiku da Crnu Goru dovede do kapitulizacije, radi postizanja "sve(to)srpskijeh interesa: ujed(i)njenje odnosno aneksija Crne Gore Srbiji. Toga radi je konacno i priznao : sto bi se desilo da su iz rata izljegle obije dinastije?

Kapitulacija je prigotovljena kako bi se kralj Nikola pricerao u izgnanstvo, da bi potom sve preduzeli kod saveznika da mu se ne dozvoli vrtanje u Otadzbinu. U Srbiji se nije nasao nitko da optuzi srpskoga kralja Petra za izdaju sto je, krajem 1915, napustio zemlju. Ali, u crnogorskoj vojsci i narodu zamahno je sirena opacina da je kralj Nikola izdajnik i da je crnogorski narod prepustio neprijatelju. Nijesu mu dozvolili da se spasava sa srpskom vojskom i Stabom. Kralj, vlada, vojna uprava i vojska su prakticno u zatocenistvu u jabani; zabranjuje im se povratak u zamlju, i pored sve diplomatske igre i uvjeravanja. Svijem sredstvima se onemogucava i drugijem znacajnim licnostima i vojnijem licima da se vrnu u Otadzbinu. Pod raznijem izgovorima, a i bez njih, zadrzavaju ih u Bosni, Austriji i drugdje. Prema nekijem podacima "9000 Crnogoraca, ukljucujuci 2000 oficijera bilo je zadrzano u Austriji u koncentracionijem logorima". Ukida se Crnogorska vojska, iako Crnogorci i dalje uspjesno djeluju na frontovima u sastavu saveznickijeh snaga. U izvanjstvu se osnivaju anticrnogorski komiteti. Sve pare i pomoc od saveznika uzima Srbija i trosi ih za anticrnogorsku propagandu. Aerplanima se dotura novac za potkupljivanje izgladnjeloga naroda u vrlo teskijem uslovima. Crna Gora je bila razurena, ojadjena, iznemogla, iscrpljena u ratovima, gladju, korotom za hiljade pomrlijeh od gladi i "spanjolske groznice", poubijani i pomrli po austro-ugarskijem logorima, sirom domovine.

Aneksija Crne Gore Srbiji bila je utanacena jos Krfskom deklaracijom 20. Jula 1917, bez crnogorskijeh predstojatelja, Jugoslovenskog odbora u Londonu, Zenevi i Parizu. Prije 1918. G. su vec bile prisajedinjene neke oslobodjene oblasti Crne Gore na kojima je umah vazio Ustav i zakon Srbije. Srpska propaganda sve je ucinjela da Crna Gora ne dobije vojnu i finansijsku pomoc i kredit. Jos odranije je Karadjordjevicev uslov Pasicevog ustolicenja bio unistenje knjaza Nikole i Crne Gore.

Jos od konstituisanja autonomije Srbije, sto je posljedica diktata Rusije, a nakon rusko-turskoga rata 1828 – 29, pa preko "Nacertanija", predvidjeno je prisvajanje Crne Gore Srbiji. Od tada je vodjena tajna i javna borba protiv svijeh oblika ispoljavanja samobitnosti Crnogoraca. Stalno se ozivljava navodno "istorijsko pravo" posjedovanja teritorija koje su izvjesno vrijeme bile u sastavu srednjovjekovne nemanjicke drzave, kao i da Raska (Srbija) nije bila u sastavu Dukljanskoga kraljevstva. Jedan dio skolovanijeh Crnogoraca u Srbiji prihvata srpsku udzbenicku propagandu da su svi, koji su "drzavne srpske vjere" ("srpskoga pravoslavlja") Srbi, pa i pravoslavni dio crnogorske istorije. Pod uticajem takvoga crnogorskoga skolstva, po svjedocenju etnologa Andrije Jovicevica, skolovani Crnogorci pocinju naski, crnogorski jezik, nazivati "srpskijem". Tijem i mnogo cim drugijem se program osvajanja Crne Gore upotpunio i na ideoloskom i na kulturnom planu.

Sve je cinjeno s ciljem da se Crna Gora zavjerenicki, izdajnicki pripremi za bezuslovno ujed(i)njenje preko lazirane toboze "Velike podgoricke skupstine" 1918. Glavni cilj je bio da se na brzinu stvori Velika Srbija, koja ce biti znacajan zalog za ulazak u "svesrpsku Jugoslaviju". Poznati realizator te ujed(i)niteljske ideje Marko Dakovic popratio je to rijecima: "Imalo je pasti ratnicko ime Crne Gore i samopouzdanje Crnogoraca, da Crna Gora kao samostalni centar moze imati unaprijed ikakvoga znacaja". Dodaje se i to da je sa kraljem Nikolom trebalo "prezaliti" i Crnu Goru, vojsku, ime i svaku snagu njezinu koja bi mogla ubuduce djelovati i mimo okvira iz kojih se cuje beogradska vlada". Sve je to doprinijelo da su Francuska i Engleska bile "odlucile da Crna Gora nestane sa geografske karte kao politicka jedinica" (Dragan R. Zivojinovic).

SRBIJA NIJE OSLOBODILA VEC OKUPIRALA CRNU GORU 1918.

Gubljenjem rata, Austrija se povukla iz Crne Gore, pa nije bilo potrebe da je Serv(b)ija toboze oslobadja. Srpska vojska nije oslobodila, vec okupirala Crnu Goru 1918. Pomocu Skadarskijeh odnosno Jadranskijeh trupa i francuske vojne komande. Prisustvo te vojske trebalo je da osigura ostvarenje konacnoga cilja – aneksiju Crne Gore Srbiji.

Da je srpska Vrhovna komanda to smatrala okupacijom, dokazuje i naredba njezina od 19.11.1919. nacelnika Srpske komande, vojvode Misica, upucene komandantu srpskijeh trupa u Crnoj Gori. Ona glasi: "Nastavite najenergicnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je nasa vojska okupirala ugusi svaka agitacija, pa ma od koga ona dolazila. Za to vam stoje na raspolaganju sva sredstva koja mozete raspolagati bez ikakvog prezanja". Umjesto da se privati kao veoma samopozrtvovana i zasluzna sveznica (i da se crnogorskoj Vladi omoguci povratak u Otadzbinu, kao u slucaju Srbije i Belgije), Crna Gora se, suprotivno svijem ocekivanjima i prihvacenijem nacelima, smatra "pobijedjenom nacijom". To je iznimak u svjetskoj istoriji. Crnoj Gori nije dozvoljeno da ima svojega predstavnika na Mirovnoj konferenciji.

Dolazak srpskijeh i saveznickijeh trupa u Crnu Goru 1918. Smatrali su okupacijom i kralj Nikola i crnogorski rodoljubi, pobunjenici-komiti, odnosno "zelenasi", a najizrazitije i njihov vojni vodja KRSTO (Todorov – Zrnov) POPOVIC koji u jednom ustanickom proglasu klikuje: "Crna Gora nije (od vas) oslobodjena, nego je zauzeta, i to od njezinoga najljucega neprijatelja i dusmanina – od zvanicne Srbije…Svojim zlocinackijem radom zanavijek ste srusili solidarnost I bracku ljubav…Vi ste, a ne mi grobari ujedinjenja".

PODGORICKA SKUPSTINA 1918. JE PARAVAN ZA "CRNORUKASKO" I BEZUSLOVNO UJED(I)NJENJE (KAPITULACIJU)

U takvijem uslovima nije bilo tesko izvrsiti prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Pored selektivnoga biranja za Podgoricku skupstinu, zloupotrebe glasackijeh listica i kutija, odluka o prisajedinjenju je donijeta nevjerovatnom brzinom, dvije nedjelje poslije primirja, uz prisustvo srpske vojske. Jedna ceta Koste Pecanca bila je zaduzena da ucesnike toboznje "Velike narodne podgoricke skupstine" pobije mitraljezima i bombama, ako ne izglasaju dugo pripremanu odluku o aneksiji ili bezuslovnomu prisajedinjenju, koja sasvijem odgovara bezuslovnoj srpskoj okupaciji Crne Gore i njezinom sramnom unistenju.

Grupa Crnogoraca, srpskijeh cinovnika i izvrsilaca srpske politike, zvanijeh "bjelasa", sazvala je u novembru 1918. U Podgorici "miting" uglavnom svojijeh pristasa. Pokusali su mu dati "demokratski" oblik, nazivajuci ga "Velika narodna skupstina". Na njoj su imali da izvrse odluku koju je sgotovila jos na Krfu srpska vlada. Na tom skupu donijeta je "rezolucija" o ukidanju crnogorske suverene drzave, detronizaciji crnogorske dinastije Petrovic Njegos i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Siri, dublji, unistavajuci i genocidni smisao te odluke najbolje je izrazio potpresjednik nazovi Podgoricke skupstine Savo Fatic, inace predstavnik socijalista, u stvari, bijelijeh komunista, u zapisniku iste od 14/27. 11. 1918: "Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Sto se pak tice njezine politicke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juce i od juce. Mi vise nijesmo Crnogorci nego Srbi."

O karakteru i nacinu odrzavanja tzv. Podgoricke skupstine i njezine "rezolucije" postoji tuste dokumenata i ocjena. Navodimo slijedece mnijenje Amerikanca Vitni Vorena: "Slucaj Crne Gore nije zapamcen u istoriji svijeta. Takav slucaj ne samo sto nema ravna primjera, nego uopste nije bio. Pobjednik moze sebi zadrzati pravo da unisti neprijatelja, ali jos nije bilo primjera da pobjednik unisti svog saveznika. To se dogodilo Crnoj Gori. Ona nije unistena od svojih neprijatelja, vec od prijatelja i saveznika. To je monstruoznost kakvoj ravne nema. Crna Gora usla je u rat na strani saveznika, a docekala je da je po zavrsetku rata uniste i potcine ti isti saveznici s kojima se rame uz rame borila, sa kojima je sve patnje i tegote izdrzala pa se i zrtvovala. Umjesto nagrade, ona je kastigana. Ona je bila lijeglo jugoslovenskoga preporoda, centar njegove emancipacije, luc Balkana. Ti luc u vjekovnoj borbi neprijatelj nije uspio da ugasi, ali ga je utulila saveznicka ruka. I protiv volje naroda crnogorskoga, ova legendarna zemlja je zrtva centralistickijeh spekulacijskih ciljeva da bi se zadovoljili nedozvoljeni i sebicni prohtjevi. Proklamovano nacelo o samoopredjeljenju naroda uskraceno je Crnoj Gori i dozvoljeno je da mracne sile trijumfuju nad pravom i slobodom. Versajski mir trebalo je da osigura jevropski mir, ali je rusenjem Crne Gore postavljen na slabe noge. Mira nece niti ga moze biti sve dok Crnogorci ne povrnu svoju slobodu I ne razbiju imperijalisticke finansijske spekulativne planove onijeh koji su ih prigrabili. Sramno trgovanje Crnom Gorom mora presrari."

BOZICNI USTANAK – (U KRVI UGUSEN) NASTAVAK CRNOGORSKE NACIONALNE REVOLUCIJE

Vec od samoga pocetka crnogorski rodoljubi i ljubomorni cuvari zelenaskijeh pravica (crnogorske drzavnosti, slavne dinastije Petrovic – Njegos, imena, roda, tradicije), borci za punu ravnopravnost Crne Gore, stecene tisucugodisnjom sopstvenom istorijom i drzavom, protivili su se takvomu sramnomu ujed(i)njenju, odnosno jednostavnomu prisajedinjenju, unistenju Crne Gore. Nazvani su "zelenasi" po zelenim listicima prilikom izbora selektorskijeh predstavnika za podgoricku skupstinu. Borili su se za ravnopravno ujedinjenje u jugoslovenskoj (kon)federaciji u kojoj ce Crna Gora sacuvati svoja prava, dostojanstvo i slobodu. Uslov za to bila je sloboda, ocuvanje i obnavljanje crnogorske drzave, prije svega, na celu sa dinastijom Petrovic. Bili su zakleti crnogorskoj drzavotvornoj tradiciji.

Odmah po okupaciji, buknuo je u Crnoj Gori zelenaski oslobodilacki pokret, a zatijem i oruzani ustanak. Poznat je pod imenom Bozicni ustanak. To je bio jedini ustanak u zemljama koje su ukljucene u novu drzavnu tvorevinu, Kraljevinu SHS. Bio je to nastavak tradicionalne borbe pod geslom "Za pravo, cast i slobodu Crne Gore". Tako je glasio osnovni moto Bozicnog ustanka, koji je bio nastavak visestoljetne crnogorske nacionalne revolucije. Bilo je prednacrtno da obuhvati gotovo svu Crnu Goru sa sredistem u cetinjskom opscestvu.

Vojni vodja Bozicnoga ustanka bio je poznati junak iz Balkanskijeh ratova Krsto T(Z) Popovic. Osnovni zahtjevi Ustanickog odbora bili su : 1. Da su slozni u tome da Crna Gora uljeze punopravno u jugoslovensku zajednicu; 2. Da jedan narodni sud pronadje krivce za protekle dogadjaje i nistavnu Podgoricku skupstinu; 3. Da se poniste odluke Podgoricke skupstine i organizuju slobodni izbori za Crnu Goru, ciji ce izaslanici predstavljati je iznutra i izvan. Uopsteno su smatrali da je vaspostava samostalne i nezavisne Crne Gore uslov i jemstvo svake ravnopravnosti za ujedinjenje.

Organizatori su bili preduprijedjeni. Ustanak je u krvi satrt, uz pomoc saveznickoga oruzja. Nastavljen je u vidu komitovanja – odmetnistva do 1926. Pobunjenici, njihove famelje i pristase "stavljeni su van zakona". Nad njima se poglavito vrsio "krvavi bijeli teror".

Kralj Nikola, koji je sam postao zrtva zvanicne (zavjerenicke) politike Srbije, u proglasu Crnogorcima na Badnji dan 1918. g. iz izgonstva porucuje: "Vama je poznato da zvanicna Srbija vec odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara, na zajednickomu poslu, nego protivnika, koga je po nekomu cudnomu shvatanju trebalo trsiti, toboz, u interesu Srbije. Naoruzani neobjesnjivom mrznjom prema Crnoj Gori i njezinijem predstavnicima i liseni solidne moralne osnove, izvjesni politicari iz Biograda, postavili su se u politici prema Crnoj Gori na nacelo: cilj opravdava svako sredstvo…Vodjena je protiv nas jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovaziti ulogu Crne Gore u ovomu ratu i srusiti njezin visoki ugled medju saveznicima…Meni u izgnanstvu ostao je mucan i nicijem nezasluzen zadatak da branim cast i ugled Crne Gore…Pored svijeh kleveta, Vlada Srbije nije uspjela da diplomatski unisti Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njezina vojska. Ona je usla ne s grancicom mira i bracke ljubavi, nego s namjerom da srusi najvece dobro svakoga naroda i drzave – suverenitet njezin i da unisti njezino drzavno bice. Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svoga bogomrskoga i u istoriji nezapamcenoga zlocina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju naroda. Skupila je tzv. Veliku narodnu skupstinu na jedan nasilnicki nacin, cije odluke nemaju nikakve vaznosti…Crna je Gora Crnogoraca! To je bilo i to ce biti!…Sami Crnogorci i niko vise odlucice slobodno zakonskijem putem o buducnosti Crne Gore…Ja cu tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuca nijesmo se popeli i drzali na prijestolju Crne Gore na silu, necemo na njemu ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore…Prava volja narodna bila je i bice za nas zakon."

KRVAVI BIJELI TEROR OD 1918. – GENOCID NAD CRNOM GOROM

Krvavi "bijeli teror" od 1918. Nije samo najtegotnija, najsvirepija i najkrvolocnija okupacija Crne Gore, nego i zvanicna (programska) srpska politika genocidne danacionalizacije Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori u svijem oblastima zivota. Cilj "bijelog terora" bio je genocidno istrebljenje hiljadugodisnje crnogorske istorije i svega vrelono crnogorskoga.

Teror je bio usmjeren navlastito na crnogorske rodoljube koji su se suprotivili onakvoj sramnoj aneksiji (okupaciji) Crne Gore. Genocid nad Crnogorcima ostvarivao se, prije svega, ekonomskijem mjerama, tako sto se protivnicima ujed(i)njenja zabranjivalo sijanje njiva kako bi gladju bili izmoreni. Sluzbu i pensiju su mogli dobiti samo oni koji poloze zakletvu Karadjordjevicima, priznaju okupatora i denacionalizatora. Ljudi se ucjenjuju hranom. Humanitarna pomoc jevropskijeh zemalja i Rusije dijeljena je iskljucivo preko srpske vlasti samo njezinim pristasama, ili onijema koji ce to postati. Srpska vlast otima reparaciju i rekvizicije. Udaraju se dacije (porezi), visi mnogo nego u Srbiji. Vrsi se monetarna i ekonomska zavjera suproc Crne Gore. Unistava se perper, crnogorska moneta. Crna Gora nazaduje u svakom pogledu, posebito ekonomskom. Cilj je da bude podredjena i potpuno ekonomski zavisna od Srbije. Naporedo se siri "krtolasta" i "krmacasta" propaganda i ideologija da je "jedini spas" u ujed(i)njenju i da "Crna Gora ne moze bez Srbije", iako je vijekovima, u mnogo tegotnijem okolnostima, sama opstajala. Crnogorci se planski raseljavaju izvan Crne Gore, a pomocu njih se vrsi "etnicko ciscenje" Albanaca na Kosovu.

U najtegotnijemu polozaju su "zelenasi", komiti, crnogorski domoljubi i njihove famelje. Zigosu se kao izdajnici, separatisti i sl. Progone se i kastigavaju, oduzimaju im se plate i pensije. Ponizavaju i sikaniraju se na svakojake nacine. Zazdili su nekoliko tisuca kuca. U kucama su sazegli i famelje, a pojedine clanove primoravali to da motre. Ubijeno je vise tisuca ljudi, a po nekijem svjedocenjima i vise desetina tisuca. Crnogorce apse i zare po kazamatima. Muce ih, zlostavljaju i unistavaju. Poznat je i izum umorstva zena pomocu macaka. Siluje se i pljacka, pa se onda domovi uzde. Rodoljubi se bacaju u jame. Vjesala nicu po Crnoj Gori. Po kucama se rasporedjuje srpska vojska i kontra-komiti. Hrani ih sirotno, opljackano i pregladnjelo stanovnistvo po nekoliko mjeseci. O kakvom je zulumu rijec poveljava i cinjenica da su pojedini roditelji u novinama oglasavali nagradu za onoga koji im ubije ili prosoci sina jedinca – komitu. Naravno, da to nijesu radili dobrovoljno, sto mrze svoju djecu, nego iz straha za ostalu porodicu. Komitovanje se, cak, i svjesno podrzava, kako bi se narod sto vise izmucio, medju se zakrvio i za to optuzio kralja Nikolu i komite.

Cak i po izjavama poznatijeh velikosrba, ova okupacija je bila po mnogo cemu tegotnija od austrijske i ostalijeh u Crnoj Gori. Austrija je bila okupator, a Srbija i denacionalizator Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori, unistitelj Crne Gore. Na to upozoravaju i poznati ujed(i)nitelji, ne krijuci svoje razocarenje i krvave zablude "Nemanjine pravde i istine ognjem i macem", svetosavskoga fundamentalizma koji djavoljijem sjemenom mrznje zatrova Crnu Goru, odvoji Crnogorstvo od cojstva, vjerne Muslimane, Albance i Hrvate odvoji od Crne Gore i Crnogorstva. Da je ta "vaskrsnula Nemanjina pravda" "prevrsila Bozju i narodnu", dokazuje i to da je cak i ondasnja beogradska pecatnja ustvrdila da "to ni Turci nijesu radili, sto cine beogradske kesedzije i demokrati". Pominju se i cetrnaest zlocina u Crnoj Gori, koje su fasisti cinjeli u saveznickijem drzavama.

Sa ukinutom crnogorskom drzavom, ideolosko-inatski i cinicno se ponizavaju zasluge crnogorske vojske, crnogorska slavna istorija i nasljedstvo. Ponizavaju se crnogorski oficijeri i ostali cinovi, barjaci i ratnicki podvizi Crnogoraca. Zabranjuje se nosenje, isticanje i posjedovanje crnogorskijeh drzavnih i ostalijeh simbola. Kastigava se nosenje autenticne crnogorske nacionalne kape. U stvari se falsifikuje crnogorska kapa. Tada se na nju utiskuje oni zig su cetiri ognjila, kao vanjski biljeg posrbljenijeh Crnogoraca.

Vrsi se svekoliki kulturni genocid nad Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori. Preinacava se i falsifikuje Crnogorska istorija, kultura i sve samoniklo. Razuraju se crnogorski spomenici. Dekretom regenta Aleksandra Karadjordjevica ukida se autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i osniva Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Skrnave se crnogorske crkve i manastijeri, nipodastavaju crnogorski sveci. SPC u Crnoj Gori vrsi posrbljavanje Crnogoraca. Ne postuju se i ukidaju zakoni CPC. Svjestenici se degradiraju i dovode na "prosjacki stap". Svudier se brise ime Crne Gore, koja vise ne postoji ni kao geografski pojam. Umjesto njega se, mnogo poznije, daje ime Zetska banovina. Krese se ijekavica, a uvodi ekavica, zatire se crnogorski jezik.

Takvo stanje ostaje tokom citave Versajske Jugoslavije koja je za Crnogorce i ostale u njoj i za Crnu Goru, zanago, bila tamnica naroda. To ce ostaviti duboki prt i u Drugoj Jugoslaviji u kojoj ce se bitna nacionalna obiljezja Crnogoraca vrnuti polovicno, cesto i formalno, sto ce se iskazati u punoj svjetlosti u tzv. Trecoj Jugoslaviji.

TRAJNA AKTUELNOST UJED(I)NJENJA, "BIJELOGA TERORA" I BOZICNJEGA USTANKA (TRECA JUGOSLAVIJA – BUDUCNOST KAO PROMASENA PROSLOST)

Mudro je razmotriti trajniju, objektivno dvoznacnu, istorijsku poruku, poduku i ideju Bozicnjega ustanka 1918. goda. Tuste razloga ukazuje da je crnogorska katastrofa u tzv. Trecoj Jugoslaviji i njezino okruzenje, iako u novijem okolnostima i oblicima, u mnogome nalik onoj u kojoj je djelovao stari zelenaski pokret u borbi protiv "krvavoga bijelog terora" od 1918. goda. Bas zbog toga ne treba nekriticki, neprimjereno i emotivno obnavljati stari pristup Crnogorskomu pitanju I metode njegovoga rjesavanja (ciniti stare grjeske).

U neponovljivosti istorijskijeh dogadjaja, veljesrpski program je trajniji stozer i zakonitost crnogorskoga pitanja, moze se reci, dugogodisnja njegova sjenka i, mozda, istorijska "sudbina" Crne Gore. Vazda, iznovice, se potezu stari, bolje reci, isti problemi, jalovo I papagajsko ozivljavanje istijeh tvrdnji, pojmovno metodoloske aparature, metoda i sredstava svesrpskoga djelovanja i njegove iste (stare) opacine i tuzbalice. Kao i ranije, i danas se vaskolike velikosrpske kampanje protivu Crne Gore i Crnogorstva tako brzo smjenjuju, jedna za drugom, po kalupu, da ih Crna Gora ne moze ni priblizno opovrgnuti, cak ni sljedovati, a kamo li pr(a)titi. Nista se ni u danasnjijem crnogorsko-srpskim odnosajima sustastveno ne moze shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o stalnomu postojanju i, manje-vise, taj(e)nom ostvarivanju sve(to)srpskoga osvajackoga programa. Njegov krajnji naum je unistenje Crne Gore zarad mnjenja svesrpstva, cije je predmnijenje nistenje crnogorske nacije kao preduslova za dugorocnije ukidanje crnogorske drzave. Toga radi, kao i ranije, u svakom uspjehu Crne Gore vidi velju preponu za ostvarenje tog unistavajuceg cilja. Da bi se ta genocidna svrha utajila, i danas se, kao i 1918, siri svetosavski nacional-fundamentalizam po kojem su islam (Muslimani), katolici (Hrvati i drugi), i Albanci nasi, toboze, najveci i jedini dusmani. "Zaboravlja" se cinjenica da su oni bili u Crnoj Gori iste kobi kao i "zelenasi" i ostali Crnogorci koji se nijesu mirili sa onakvom sramnom okupacijom, te da je slavni cojski junak Krsto (Z) Popovic saradjivao sa muslimanskijem i albanskijem komitima, stvarajuci "ratno bratstvo". Propagandu odbojnosti prema Muslimanima, Albancima i Hrvatima vjesto koriste partije na vlasti, da bi zadrzale monopol na politicki "centar".

Takodjer, trajnija odlika velikosrpstva je taj(e)nost, apokrifnost, a u kriticnijem trenucima se zasniva na goloj sili, represijama, drskosti, sirenju straha, nesigurnosti, ucjenama, "bijelom komformizmu", kao najunosnijem obliku konformizma u nasijem (ne)prilikama. To se, kao i ranije, postize, prije svega, ekonomskom nadmocnoscu Srbije nad Crnom Gorom i njezinijem drzanjem u ekonomsku i ostalu zatucanost. Ostvaruje se pomocu poznatoga kolonizatorskoga nacela: "Unistenje (posrbljavanje) Crnogoraca i Crnogorstva pomocu samijeh Crnogoraca". Pri tome se, i danas, zvanicna Srbija, a zanago i partija(e) na vlasti u Crnoj Gori, ponasa po onom "ni jeo ni luk mirisao". Kao da srpski iredentizam (separatizam) u Crnoj Gori nije spupcen sa svojom "Maticom". Crnogorci se, iznovice, iscrpljuju i vrte u krugu, stalno dokazujuci sami sebe, svoje narodnosno opstojanje. Stalno se, iznova, svadjamo i medju se nacionalno podvajamo kako bi Beograd i partije na vlasti mogli sa nama upravljati ("zavadi, pa vladaj"). Umjesto srednjovjekovne nemanjicke "pravde ognjem i macem", "crnogorukaskoga" ultimatuma "ujed(i)njenje, ili smrt" 1918, u novijem (ne)prilikama imamo jedan drugi, isto tako, ucjenjivacki kalup: "Ujedinjenje (toboze "moderna federacija"), ili gradjanski (bratoubilacki) rat", sto, opet, znaci "crnorukasku smrt". Pod tom prijetnjom vrsio se raspad "Druge Jugoslavije", odvajanje drugijeh republika i ostvarivanje obecavanoga (zaprijecenoga) gradjanskoga rata. Pod tom ucjenom se odvija vas toboznji ovdasnji visepartizam; izvrseni su izbori i (ratni) referendum o ujed(i)njenju u "Trecu Jugoslaviju". Svako ugrozavanje partije(a) na vlasti i tzv. Moderne Jugoslavije propraceno je stvaranjem "objektivnijeh uslova" za krvoprolice i psihozu rata, kao glavnoga jemca za pobjedjivanje na izborima. Od uvodjenja "totalitaristickoga pluralizma", kod nas je, kao i prije, na djelu stalni vojno-policijsko-velikosrpski puc u procesu. Raspad Druge Jugoslavije, stvaranje pravoslavne Srboslavije, sadanja situacija i ovi osvajacki rat (za vlast i teritorije), pripremani su, kao i 1918, po veljesrpskomu programu na razne nacine: ideoloski, politicki, ekonomski i vojno.

Ni ovoga puta Crna Gora nije imala sopstveni nacionalni i ratni plan, niti svoju crnogorsku vojsku i komandu (obnavlja se "fenomen Petar Pasic"). Opet joj ne moze bit da bude neutralna, vec se zmijoliko gura u besmisleni rat za velikosrpske, a to znaci anticrnogorske interese. Ponavlja se i svakojako blamiranje Crne Gore, izolacija i ekonomska blokada, pa i od Srbije. Ozivljava se i sumnja u, inace, gotovo nominalnu vanjsku politiku crnogorsku, koja se, uglavnom, svodi na trazenje humanitarne pomoci. I ovoga puta, Crna Gora je iscrpljena, ojadjena, ogladnjela, bacena na koljena, pred ambis, odbacena od svijeh i prepustena velesrblju u rjesavanju crnogorskoga pitanja. Ponovo se crnogorski interesi (ujediniteljsko-masonski) proglasavaju provincijskijem u odnosaju na sve(to)srpstvo. Kao i pridje, siri se propaganda potcjenjivanja Crnogoraca, a jedanak im se rasisticki i demagoski podilazi kao "najboljim (elitnim) Srbima". Nastavlja se (neprekidna) propaganda da Crna Gora ekonomski ne moze da opstane sama, bez Srbije, i da ce postati lak plijen "spoljnijeh dusmana". Zadah staroga genocidnoga posrbljavanja svudjer zaudara. I danas je, kao i ranije, veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije. Ponovo se izvanjska pomoc koristi protivu stvarnijeh i istorijskih interesa Crne Gore. i danas Crnu Goru predstavljaju oni koji ne priznaju crnogorsku narodnost.

Ponovo na (ratni) "referendum" za ujed(i)njenje nije izasao pravi crnogorski narod. Pod plastom "demokratije", "slobode", borbe za "gradjanska prava i jednakopravnost", ostvaruju se, kao i 1918, svesrpski interesi u koje se utapa i rastace Crna Gora i Crnogorstvo. Slicnost je i u osnivanju paravojnijeh organizacija. Opet se prica o pravnoj drzavi i gradjanskijem opcijama, ali vazda u ramu prenaglasenijeh svesrpskih interesa (svesrpstva). Punom parom razigrano sve(to)srpstvo igra moravac gradjanske demokratije. "Svijem raspolozivim sredstvima" opet se vrsi diskriminacija onijeh koji su za istinski interes Crne Gore i Crnogorstva kao posebitoga (etnickoga i zivotnoga) principa, a forsiraju se, na razne nacine ("bijelijem konformizmom"), pa i naoruzanjem, oni koji hoce Crnu Goru da obezlice u Srbiji i srpskijem zemljama. Uporno se nisti crnogorska nacija i vrsi njezino potpuno posrbljavanje (prelazom sa programa nacionalnoga dvojstva na monisticku srpsku osnovu). Rehabilituju se dusmani Crne Gore (I. Garasanin i dr.). Na sva cr(k)veno-pravoslavna zvona, velica se i slavi okupacija Crne Gore 1918, karadjordjevicevska hegemonija, "krvavi bijeli teror", genocid nad Crnogorcima i drugijem nacijama i vjerama, te vaspostavlja sistem vrijednosti Prve Jugoslavije. To se smatra uskrsnucem ("uskliknucem") "normalnoga stanja", nakon visevijekovne "ostrvljene" crnogorske istorije, poslje propasti Dusanovoga carstva. Zatire se i skopi svaki prisjet na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Inatski i cinicno se uporno ponavlja da Srbija i Srbi nijesu nikada nikoga osvajali, nego samo "oslobadjali", iako se svi groze i zebu od njihovoga "oslobodilackoga terorizma". Aktualizuje se borbeni poklic "Srbi – svi na okup" i "Svi Srbi u jednoj drzavi". Na djelu je priljubiteljski i sovinisticko-genocidni "usklik s ljubavlju" Vuka Karadzica: "Srbi – svi i svuda"; svi stokavci se pretvaraju u Srbe tri razlicite vjeroispovijesti, a zatijem se stokavci prevode u "stakavce". Sve sto je samoniklo i izvorno crnogorsko proglasava se zastarjelijem. Poskopili ne, pa ne osudjuju da smo jalovi. Opljackali ni crnogorski jezik, pa ga prokrijumcarili kao "srpski jezik". Vrsi se stalno presadjivanje govornijeh organa radi jednoglasja sluzbenoga, nadnacionalnoga "srpskog jezika". Opet ni "zlu macehu" naturaju kao "Majku". Papagajski se obnavlja oprobana zloupotreba neslovesnoga "crnogorskog separatizma", kojom se ukriva i taji srpski iredentizam i separatizam u Crnoj Gori. Manipulise se sa "jedinstvom i bratstvom". Opet se samoodbrana izvitoperuje u izdaju, a legalizuje se i velica srpski iredentizam u Crnoj Gori i sire. Kao i 1918, siri se udarna, podjednako antisrpska i anticrnogorska, propaganda kroz laznu dilemu: "Ko je za, a ko nasuprot Srbije (i srpstva)", umjesto jedino pravoga, otadzbinskoga klinca: "Ko je za, a ko protivu (suverenosti drzave) Crne Gore (i Crnogorstva)".

Kao i 1918. goda, i danas ujed(i)nitelji angazuju i rehabilituju profanisane i kriminalne elemente. Ponovo se pokazuje da je "bjelasima" centralizam i diktatura socijalizma i komunizma samo paravan za njihovu staru nemirnu savjest. Konacno se ocito razotkrilo da je zvanicna "komunisticka" doktrina o "dvojnosti crnogorske nacije" (srpske i crnogorske) bila i ostala samo nuzna prolazna ideolosko-politicka forma kojom se zaogrce trajniji (tradicionalisticki) koncept Nacertanija.

Na posljetku, preskacuci tuste drugijeh slicnosti i istosti, ali i bitnijeh razlika, izmedju sadasnjijeh prilika i onijeh iz 1918. i docnije, zakljucujemo: Prva i Druga Jugoslavija stvarale su se u (bratskoj) krvi, raspale u (bratskoj) krvi, i ponovo se u bratskoj krvi stvara Treca Jugoslavija. To je dovoljan jemac za nase nespokojstvo, da se ne moze prihvatiti kao domovina, i da ce buducnost Trece Jugoslavije biti njezina promasena proslost.

Sreten Zekovic






    
    Monitor
   
Vijesti
        politika
        drustvo
   Pobjeda
        politika  
       
aktuelnosti  
    Medija klub
    Montenegro.com
    MNNews on line
    Nezavisna CG
   
    
   
Radio Crne Gore