UJED(I)NJENJE ILI ANEKSIJA CRNE GORE |
|
Sadrzaj:
PROGRAMSKA PRIPREMA UJEDINJENJA U
novoj crnogorskoj istoriji, posebito u crnogorsko-srpskijem odnosajima, ne
moze se nista sustavstveno shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o
stalnomu postojanju i, manje-vise, tajenom ostvarivanju velikosrpskoga,
odnosno anticrnogorskog programa. Crnoj Gori nema spasa sve dok i obicni
ljudi, svakodnevna laicka svijest masovno ne shvati da se u
srpsko-crnogorskijem odnosajima nista ne dogadja od trefa, spontano,
ispadno, vec prema velikosrpskomu programu cije se tacke ostvaruju
taj(e)no, takt po takt ("mic po mic"), u procesnoj
fenomenologiji (ili "na duzemu stapu"). Pri tome se ono sto je
na pocetku, toboze, "slucajno", "ekscesno", poznije
javlja kao nuzno i zakonomjerno, programski ostvarivano. Rijec je o uporno
obnavljanomu i prilagodjavanom Nacertaniju Ilije Garasanina iz 1844, koji
ima svoju dulju predistoriju. U novijem uslovima nastavio ga je Memorandum
SANU (takodje tajni) i ostali srpski nacionalni programi. Cilj
Nacertanija i uposte veljesrpskoga programa je: unistenje Crne Gore zarad
ujed(i)njenja (aneksije) sa Srbijom i svesrpstvom. U svakomu uspjehu Crne
Gore vidjela se velja prepona za ostvarenje toga osvajackoga i
unistavajucega (zlo)nauma. Toga radi je na osnovu veljega i gorkoga
iskustva izveden opsti "zelenaski" nauk da je zvanicna
velikosrpska politika Beograda najveca i trajna (tradicionalna) opasnost
za Crnu Goru i njezin zakleti dusmanin. Sve to u ime ideje srbizma,
ujed(i)njenja svesrpstva, "opste nacionalne stvari", "nacionalnog
idealizma", ili kako stoji u Nacertaniju, "sravnjavanja
crnogorskoga i srpskoga naroda" u svesrpstvu. Ovo tijem prije, sto je
bliskost dva naroda povoljan uslov za uspjesnu saradnju, ali i za
asimilaciju (njihovo potpuno izjednacavanje). Djavoljemu narodu drugomu ne
bi poslo za rukom da asimilira Crnogorce. Kada
se god Crna Gora obrnula Zapadu, njezini gospodari su to platili glavom.
Privremeno odvajanje CPC od drzave, Scepan Mali je platio glavom. Kada je
knjaz Danilo odvojio crkvu od drzave i proglasio je za Knjazevinu, tvorac
Nacertanija, I. Garasanin "uskliknuo je s (brackom) ljubavlju":
"To je najjaci udarac srpstvu". To okretanje Zapadu (Francuskoj),
kostalo je knjaza Danila zivota, kao prije njega Scepana Maloga. Kada je u
pogubnomu crnogorsko-turskom ratu 1862. Turska vojska napredovala do
Rijeke Crnojevica ka Cetinju, Garasanin je opet "svetosavski
uskliknuo": "To
bi jos velika sreca za nas bila kad bi Crna Gora propala". Na
recenomu tragu i u tom sklopu treba poimati i sve ostale toboze "bracke
srpsko-crnogorske odnosaje" u Balkanskijem ratovima i u I svjetskom
ratu, ujed(i)njenje 1918, pa sve do danas. Unistenje
Crne Gore programski, zmijoliko i prevarantski pripravljeno je oko
stopedeset godista prije 1918. G. Pojacava se i siri mreza srpske
spijunske sluzbe u Crnoj Gori. Najopasnija je bila Crna ruka (tajna
organizacija srpskijeh oficijera, koja se ukriva iza raznijeh, toboze,
demokratskih organizacija, navlastito, iza Ujedinjene omladine. Pod vidom
liberalno-demokratskijeh ideja i napretka siri se protivcrnogorsko
kastiganje i nakazna propaganda kojoj je cilj unistenje miritanoga
prvijenstva i pijemontstva, ugleda i dostojanstva kralja Nikole i uopste
Crne Gore. U njegovoj licnosti, kao vladara, bila je ovaplodjena moralna
snaga Crne Gore. Na njoj se (a ne na sili) zasnivala moc crnogorske drzave.
Preko toga se sustastveno, u onijem okolnostima, nagrizala i podrivala
sama Crna Gora i njezin potvrdni tradicionalizam, s vrh svega, ljubomorno
isticanja i cuvanje drzavotvornosti Crnogoraca. Pozoran je paradoks,
odnosno demagoska i dvolicna suprotivnost: pod vidom
liberalno-demokratskijeh i antimonarhistickih stajalista razura se
crnogorska Kraljevina i dinastija, radi stvaranja druge, jabanske
dinastije (Karadjordjevica) i Kraljevine Srbije, a zatijem Kraljevine SHS,
pa Kraljevine Jugoslavije. Sve je cinjeno kako bi se prikazalo da je
ubistvo Crne Gore samoubistvo, kao da u svemu tome zvanicna srpska
politika nije uopste prisutna (po nacelu "ni jeo, ni luk mirisao"). Preko
srpske agenturne mreze doturaju se bombe u Crnu Goru, radi komplota na
kralja Nikolu i njegove perjanice. Oftala se bombaska afera, ali ni to ne
osvjescuje Kralja i Crnogorce u njihovom romanticarskomu zanosu u tzv.
"nacionalnom idealizmu" ("ideji srbizma"). Ni pokusaj
pripreme likvidacije kralja Nikole, vlade i crnogorskijeh oficijera jos
nije bio dovoljan da se posumnja u "bracke" namjere Srbije. I
pored toga i tuste cesa inoga, kralj i Crnogorci uporno nasijedaju na
kobni idealizam tzv. "borbe za opstu stvar", iako se u bitiju
sve svodilo na "iskljucivi interes Srbije", kako je vec bilo
nacrtano u Nacertaniju. Na Mojkovcu Crnogorci listom ginu, da bi spasavali
srpsku vojsku, vojno i politicko rukovodstvo Srbije. Kada su Crnogorci
koseni kao snoplje prilikom osvajanja Skadra, srpska vojska ih je ostavila
na cijedilu. Tu cinjenicu taji i kralj Nikola i od crnogorske vojske i
naroda, najvjerovatnije, opet zarad "opste ideje". Ipak, vojska
i narod su bili razocarani u srpsku komandu. Da
je tzv. "opsti interes" bio da se Crna Gora "baci na
koljena" dokazuje i strogo
povjerljiva depesa O. br. 16541
od 19.7.1915. g. nacelnika staba, Srbina, pukovnika Petra Pesica koja je
upucena Srpskoj vrhovnoj komandi. Ona glasi: "Prema
tome, najbolji trenutak je sada da Srbija prekine veze sa Crnom Gorom.
Medjutim, ako nasi interesi zahtijevaju da se Crna Gora dovede u ocajan
polozaj bolje je koristiti drugu priliku, a ne Skadar. Naprimjer, kada se
Kralj bude mijesao u vojsci." Kolika
je bila naivna vjera kralja Nikole u "bracke odnosaje sa Srbijom",
ili pak, u izmijenjenijem (ne)prilikama, bio prinuzden od strane Rusije,
koja ga je tada za sve stucivala na Srbiju, dokazuje i iznimak u istoriji
ratova. Naime, kralj Nikola je napravio fatalnu grijesku sto je za
nacelnika Staba crnogorske Vrhovne komande imentovao (u dogovoru sa
Srbijom) vojno lice druge (strane) drzave (Srbije), pukovnika Petra Pesica.
Tijem je sudbina Crne Gore bila zapecacena. Nikola
Pasic, sa svojom svitom, kada mu je bilo tuste ceskobno, dotrcao je na
Cetinje, ubjedjivao i molio kralja Nikolu da zatrazi mir od Austrije, radi
spasavanja "opste stvari", da bi ga, zatijem, besprizorno
optuzio za izdaju i tajnu saradnju sa Austrijom. Da je Pesic sotonski
navodio na "grijeh" kralja Nikolu u vezi sa nagodjenijem mirom
sa Austrijom dokazuje i ova Pesiceva depesa
O. br. 9034 upucena kralju Nikoli: "Svi
komandanti na zapadnom frontu tvrde da je kod nase vojske nastupila takva
demoralizacija da je apsolutno nemoguc svaki dalji otpor i borba sa
neprijateljem…Iznoseci ovo pravo stanje, meni je cast obratiti paznju
Vasega Velicanstva da se pod ovakvim uslovima borba apsolutno ne moze
voditi i da treba odmah i najhitnije uciniti ovo: 1. Traziti mir sa
neprijateljem (31.12.1915, Krusevac)". Znade
se da je Crna Gora nesebicno uljegla u rat zaradi saveznika, prije svega,
Srbije. Zaludnje je Crna Gora dokazivala da je neistina, podmetacina i
opacina takva podla, zavjerenicka, izdajnicka i kriminalna propaganda od
strane "saveznicke" Srbije. Naposljetku je i naucno, ali dockan,
kao i obicno, dokazano da je falsifikovani tzv. Tajni ugovor izmedju Crne
Gore i Austrije samo sramno zlodjelo krvnika kralja Nikole. To se, niposto,
ne moze svesti samo na njegove licne dusmane i osvetnike zbog nekijeg
"starih racuna", kako se to hoce prikazati (u istom smislu se
objasnjava i pogibija knjaza Danila). Tu je u prvom planu politicki sklop
i cilj. Otprilike je isti odnosaj kao i sa pogibijom "cara"
Scepana Maloga i knjaza Danila. Svako prikazivanje tijeh umorstava i
zlodjela, mimo njihovoga i opstega politickog konteksta, samo je
jednokrako i necjelovito pristupiste koje, objektivno ili ne, povladjuje
metodologiju "nacertanijevskoga" i uopste velikosrpskoga (tajeno
ostvarivanog) nacionalnoga programa. To je u bitiju, svjesno ili ne,
zavodjenje, zakrivanje cjelovite naucne istine i njezino uprosceno
svodjenje na privatno intrigasenje i psihologisticki prilaz. Nuzno je to
smjestiti u sklop recenijeh namjera i ciljeva "Nacertanija" i
ujed(i)niteljske zavjere zvanicne Srbije prema Crnoj Gori. Prije svega
mislimo na zavjerenicki zlonaum da se "Crna Gora dovede u ocajan
polozaj", kako je govorio P. Pesic, ili da se Crna Gora "baci na
koljena", radi "opstijeh (srpskih) interesa". Na posljetku,
P. Pasic, stijesnjen dokazima i svjedocanstvima, naknadno javno priznaje
da je svjesno vodio vojnu taktiku da Crnu Goru dovede do kapitulizacije,
radi postizanja "sve(to)srpskijeh interesa: ujed(i)njenje odnosno
aneksija Crne Gore Srbiji. Toga radi je konacno i priznao : sto bi se
desilo da su iz rata izljegle obije dinastije? Kapitulacija
je prigotovljena kako bi se kralj Nikola pricerao u izgnanstvo, da bi
potom sve preduzeli kod saveznika da mu se ne dozvoli vrtanje u Otadzbinu.
U Srbiji se nije nasao nitko da optuzi srpskoga kralja Petra za izdaju sto
je, krajem 1915, napustio zemlju. Ali, u crnogorskoj vojsci i narodu
zamahno je sirena opacina da je kralj Nikola izdajnik i da je crnogorski
narod prepustio neprijatelju. Nijesu mu dozvolili da se spasava sa srpskom
vojskom i Stabom. Kralj, vlada, vojna uprava i vojska su prakticno u
zatocenistvu u jabani; zabranjuje im se povratak u zamlju, i pored sve
diplomatske igre i uvjeravanja. Svijem sredstvima se onemogucava i
drugijem znacajnim licnostima i vojnijem licima da se vrnu u Otadzbinu.
Pod raznijem izgovorima, a i bez njih, zadrzavaju ih u Bosni, Austriji i
drugdje. Prema nekijem podacima "9000 Crnogoraca, ukljucujuci 2000
oficijera bilo je zadrzano u Austriji u koncentracionijem logorima".
Ukida se Crnogorska vojska, iako Crnogorci i dalje uspjesno djeluju na
frontovima u sastavu saveznickijeh snaga. U izvanjstvu se osnivaju
anticrnogorski komiteti. Sve pare i pomoc od saveznika uzima Srbija i
trosi ih za anticrnogorsku propagandu. Aerplanima se dotura novac za
potkupljivanje izgladnjeloga naroda u vrlo teskijem uslovima. Crna Gora je
bila razurena, ojadjena, iznemogla, iscrpljena u ratovima, gladju, korotom
za hiljade pomrlijeh od gladi i "spanjolske groznice", poubijani
i pomrli po austro-ugarskijem logorima, sirom domovine. Aneksija
Crne Gore Srbiji bila je utanacena jos Krfskom deklaracijom 20. Jula 1917,
bez crnogorskijeh predstojatelja, Jugoslovenskog odbora u Londonu, Zenevi
i Parizu. Prije 1918. G. su vec bile prisajedinjene neke oslobodjene
oblasti Crne Gore na kojima je umah vazio Ustav i zakon Srbije. Srpska
propaganda sve je ucinjela da Crna Gora ne dobije vojnu i finansijsku
pomoc i kredit. Jos odranije je Karadjordjevicev uslov Pasicevog
ustolicenja bio unistenje knjaza Nikole i Crne Gore. Jos
od konstituisanja autonomije Srbije, sto je posljedica diktata Rusije, a
nakon rusko-turskoga rata 1828 – 29, pa preko "Nacertanija",
predvidjeno je prisvajanje Crne Gore Srbiji. Od tada je vodjena tajna i
javna borba protiv svijeh oblika ispoljavanja samobitnosti Crnogoraca.
Stalno se ozivljava navodno "istorijsko pravo" posjedovanja
teritorija koje su izvjesno vrijeme bile u sastavu srednjovjekovne
nemanjicke drzave, kao i da Raska (Srbija) nije bila u sastavu
Dukljanskoga kraljevstva. Jedan dio skolovanijeh Crnogoraca u Srbiji
prihvata srpsku udzbenicku propagandu da su svi, koji su "drzavne
srpske vjere" ("srpskoga pravoslavlja") Srbi, pa i
pravoslavni dio crnogorske istorije. Pod uticajem takvoga crnogorskoga
skolstva, po svjedocenju etnologa Andrije Jovicevica, skolovani Crnogorci
pocinju naski, crnogorski jezik, nazivati "srpskijem".
Tijem i mnogo cim drugijem se program osvajanja Crne Gore upotpunio i na
ideoloskom i na kulturnom planu. Sve
je cinjeno s ciljem da se Crna Gora zavjerenicki, izdajnicki pripremi za
bezuslovno ujed(i)njenje preko lazirane toboze "Velike podgoricke
skupstine" 1918. Glavni cilj je bio da se na brzinu stvori Velika
Srbija, koja ce biti znacajan zalog za ulazak u "svesrpsku
Jugoslaviju". Poznati realizator te ujed(i)niteljske ideje Marko
Dakovic popratio je to rijecima: "Imalo je pasti ratnicko ime Crne
Gore i samopouzdanje Crnogoraca, da Crna Gora kao samostalni centar moze
imati unaprijed ikakvoga znacaja". Dodaje se i to da je sa kraljem
Nikolom trebalo "prezaliti" i Crnu Goru, vojsku, ime i svaku
snagu njezinu koja bi mogla ubuduce djelovati i mimo okvira iz kojih se
cuje beogradska vlada". Sve je to doprinijelo da su Francuska i
Engleska bile "odlucile da Crna Gora nestane sa geografske karte kao
politicka jedinica" (Dragan R. Zivojinovic). SRBIJA NIJE OSLOBODILA
VEC OKUPIRALA CRNU GORU 1918. Gubljenjem
rata, Austrija se povukla iz Crne Gore, pa nije bilo potrebe da je
Serv(b)ija toboze oslobadja. Srpska vojska nije oslobodila, vec okupirala
Crnu Goru 1918. Pomocu Skadarskijeh odnosno Jadranskijeh trupa i francuske
vojne komande. Prisustvo te vojske trebalo je da osigura ostvarenje
konacnoga cilja – aneksiju Crne Gore Srbiji. Da
je srpska Vrhovna komanda to smatrala okupacijom, dokazuje i naredba
njezina od 19.11.1919. nacelnika Srpske komande, vojvode Misica, upucene
komandantu srpskijeh trupa u Crnoj Gori. Ona glasi: "Nastavite
najenergicnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je nasa vojska okupirala
ugusi svaka agitacija, pa ma od koga ona dolazila. Za to vam
stoje na raspolaganju sva sredstva koja mozete raspolagati bez ikakvog
prezanja". Umjesto da se privati kao veoma samopozrtvovana i zasluzna
sveznica (i da se crnogorskoj Vladi omoguci povratak u Otadzbinu, kao u
slucaju Srbije i Belgije), Crna Gora se, suprotivno svijem ocekivanjima i
prihvacenijem nacelima, smatra "pobijedjenom nacijom". To je
iznimak u svjetskoj istoriji. Crnoj Gori nije dozvoljeno da ima svojega
predstavnika na Mirovnoj konferenciji. Dolazak
srpskijeh i saveznickijeh trupa u Crnu Goru 1918. Smatrali su okupacijom i
kralj Nikola i crnogorski rodoljubi, pobunjenici-komiti, odnosno "zelenasi",
a najizrazitije i njihov vojni vodja KRSTO (Todorov – Zrnov) POPOVIC
koji u jednom ustanickom proglasu klikuje: "Crna Gora nije (od vas)
oslobodjena, nego je zauzeta, i to od njezinoga najljucega neprijatelja i
dusmanina – od zvanicne Srbije…Svojim zlocinackijem radom zanavijek
ste srusili solidarnost I bracku ljubav…Vi ste, a ne mi grobari
ujedinjenja". PODGORICKA SKUPSTINA 1918. JE PARAVAN ZA "CRNORUKASKO"
I BEZUSLOVNO UJED(I)NJENJE (KAPITULACIJU) U
takvijem uslovima nije bilo tesko izvrsiti prisajedinjenje Crne Gore
Srbiji. Pored selektivnoga biranja za Podgoricku skupstinu, zloupotrebe
glasackijeh listica i kutija, odluka o prisajedinjenju je donijeta
nevjerovatnom brzinom, dvije nedjelje poslije primirja, uz prisustvo
srpske vojske. Jedna ceta Koste Pecanca bila je zaduzena da ucesnike
toboznje "Velike narodne podgoricke skupstine" pobije
mitraljezima i bombama, ako ne izglasaju dugo pripremanu odluku o aneksiji
ili bezuslovnomu prisajedinjenju, koja sasvijem odgovara bezuslovnoj
srpskoj okupaciji Crne Gore i njezinom sramnom unistenju. Grupa
Crnogoraca, srpskijeh cinovnika i izvrsilaca srpske politike, zvanijeh
"bjelasa", sazvala je u novembru 1918. U Podgorici "miting"
uglavnom svojijeh pristasa. Pokusali su mu dati "demokratski"
oblik, nazivajuci ga "Velika narodna skupstina". Na njoj su
imali da izvrse odluku koju je sgotovila jos na Krfu srpska vlada. Na tom
skupu donijeta je "rezolucija" o ukidanju crnogorske suverene
drzave, detronizaciji crnogorske dinastije Petrovic Njegos i
prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Siri, dublji, unistavajuci i genocidni
smisao te odluke najbolje je izrazio potpresjednik nazovi Podgoricke
skupstine Savo Fatic, inace predstavnik socijalista, u stvari, bijelijeh
komunista, u zapisniku iste od 14/27. 11. 1918: "Ja ve molim, gospodo,
da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Sto se pak tice njezine politicke
istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juce i od juce. Mi vise nijesmo Crnogorci nego Srbi." O
karakteru i nacinu odrzavanja tzv. Podgoricke skupstine i njezine "rezolucije"
postoji tuste dokumenata i ocjena. Navodimo slijedece mnijenje Amerikanca Vitni Vorena:
"Slucaj
Crne Gore nije zapamcen u istoriji svijeta. Takav slucaj ne samo sto nema
ravna primjera, nego uopste nije bio. Pobjednik moze sebi zadrzati pravo
da unisti neprijatelja, ali jos nije bilo primjera da pobjednik unisti
svog saveznika. To se dogodilo Crnoj Gori. Ona nije unistena od svojih neprijatelja, vec od
prijatelja i saveznika. To je monstruoznost kakvoj ravne nema.
Crna Gora usla je u rat na strani saveznika, a docekala je da je po
zavrsetku rata uniste i potcine ti isti saveznici s kojima se rame uz rame
borila, sa kojima je sve patnje i tegote izdrzala pa se i zrtvovala.
Umjesto nagrade, ona je kastigana. Ona je bila lijeglo jugoslovenskoga
preporoda, centar njegove emancipacije, luc Balkana. Ti luc u vjekovnoj
borbi neprijatelj nije uspio da ugasi, ali ga je utulila saveznicka ruka. I protiv volje naroda crnogorskoga, ova
legendarna zemlja je zrtva centralistickijeh spekulacijskih ciljeva da bi
se zadovoljili nedozvoljeni i sebicni prohtjevi.
Proklamovano nacelo o samoopredjeljenju naroda uskraceno je
Crnoj Gori i dozvoljeno je da mracne sile trijumfuju nad pravom i slobodom.
Versajski mir trebalo je da osigura jevropski mir, ali je rusenjem Crne
Gore postavljen na slabe noge. Mira nece niti ga moze
biti sve dok Crnogorci ne povrnu svoju slobodu I ne razbiju
imperijalisticke finansijske spekulativne planove onijeh koji su ih
prigrabili. Sramno trgovanje Crnom Gorom mora presrari." BOZICNI USTANAK – (U KRVI
UGUSEN) NASTAVAK
CRNOGORSKE NACIONALNE REVOLUCIJE Vec
od samoga pocetka crnogorski rodoljubi i ljubomorni cuvari zelenaskijeh
pravica (crnogorske drzavnosti, slavne dinastije Petrovic – Njegos,
imena, roda, tradicije), borci za punu ravnopravnost Crne Gore, stecene
tisucugodisnjom sopstvenom istorijom i drzavom, protivili su se takvomu
sramnomu ujed(i)njenju, odnosno jednostavnomu prisajedinjenju, unistenju
Crne Gore. Nazvani su "zelenasi"
po zelenim listicima prilikom izbora selektorskijeh predstavnika za
podgoricku skupstinu. Borili su se za ravnopravno ujedinjenje u
jugoslovenskoj (kon)federaciji u kojoj ce Crna Gora sacuvati svoja prava,
dostojanstvo i slobodu. Uslov za to bila je sloboda, ocuvanje i
obnavljanje crnogorske drzave, prije svega, na celu sa dinastijom Petrovic.
Bili su zakleti crnogorskoj drzavotvornoj tradiciji. Odmah
po okupaciji, buknuo je u Crnoj Gori zelenaski oslobodilacki pokret, a
zatijem i oruzani ustanak. Poznat je pod imenom Bozicni ustanak.
To je bio jedini ustanak u zemljama koje su ukljucene u novu drzavnu
tvorevinu, Kraljevinu SHS. Bio je to nastavak tradicionalne borbe pod
geslom "Za
pravo, cast i slobodu Crne Gore". Tako je glasio osnovni moto Bozicnog ustanka,
koji je bio nastavak visestoljetne crnogorske nacionalne revolucije. Bilo
je prednacrtno da obuhvati gotovo svu Crnu Goru sa sredistem u cetinjskom
opscestvu. Vojni
vodja Bozicnoga ustanka bio je poznati junak iz Balkanskijeh ratova Krsto
T(Z) Popovic. Osnovni zahtjevi Ustanickog odbora bili su : 1. Da su
slozni u tome da Crna Gora uljeze punopravno u jugoslovensku zajednicu; 2.
Da jedan narodni sud pronadje krivce za protekle dogadjaje i nistavnu
Podgoricku skupstinu; 3. Da se poniste odluke Podgoricke skupstine i
organizuju slobodni izbori za Crnu Goru, ciji ce izaslanici predstavljati
je iznutra i izvan. Uopsteno su smatrali da je vaspostava samostalne i
nezavisne Crne Gore uslov i jemstvo svake ravnopravnosti za ujedinjenje. Organizatori
su bili preduprijedjeni. Ustanak je u krvi satrt, uz pomoc saveznickoga
oruzja. Nastavljen je u vidu komitovanja – odmetnistva do 1926.
Pobunjenici, njihove famelje i pristase "stavljeni su van zakona".
Nad njima se poglavito vrsio "krvavi bijeli teror". Kralj
Nikola, koji je sam postao zrtva zvanicne (zavjerenicke) politike Srbije,
u proglasu Crnogorcima na Badnji dan 1918. g. iz izgonstva porucuje:
"Vama je poznato da zvanicna Srbija vec odavno u Crnoj Gori nije
gledala brata i drugara, na zajednickomu poslu, nego protivnika, koga je
po nekomu cudnomu shvatanju trebalo trsiti, toboz, u interesu Srbije.
Naoruzani neobjesnjivom mrznjom prema Crnoj Gori i njezinijem
predstavnicima i liseni solidne moralne osnove, izvjesni politicari iz
Biograda, postavili su se u politici prema Crnoj Gori na nacelo: cilj
opravdava svako sredstvo…Vodjena je
protiv nas jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovaziti
ulogu Crne Gore u ovomu ratu i srusiti njezin visoki ugled medju
saveznicima…Meni
u izgnanstvu ostao je mucan i nicijem nezasluzen zadatak da branim cast i
ugled Crne Gore…Pored svijeh kleveta, Vlada Srbije nije
uspjela da diplomatski unisti Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade
Srbije, njezina vojska. Ona je usla ne s grancicom mira i bracke ljubavi, nego s
namjerom da srusi najvece dobro svakoga naroda i drzave – suverenitet
njezin i da unisti njezino drzavno bice. Da bi se pred svijetom kao Pilat
mogla od svoga bogomrskoga i u istoriji nezapamcenoga zlocina pravdati i
preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju naroda.
Skupila je tzv. Veliku narodnu skupstinu na jedan nasilnicki nacin, cije
odluke nemaju nikakve vaznosti…Crna
je Gora Crnogoraca! To je bilo i to ce biti!…Sami Crnogorci i niko vise
odlucice slobodno zakonskijem putem o buducnosti Crne Gore…Ja
cu tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuca
nijesmo se popeli i drzali na prijestolju Crne Gore na silu, necemo na
njemu ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore…Prava volja narodna bila je i bice za nas
zakon." KRVAVI BIJELI TEROR OD
1918. – GENOCID NAD CRNOM GOROM Krvavi
"bijeli teror" od 1918. Nije samo najtegotnija, najsvirepija i
najkrvolocnija okupacija Crne Gore, nego i zvanicna (programska) srpska
politika genocidne danacionalizacije Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori u
svijem oblastima zivota. Cilj "bijelog terora" bio je genocidno
istrebljenje hiljadugodisnje crnogorske istorije i svega vrelono
crnogorskoga. Teror
je bio usmjeren navlastito na crnogorske rodoljube koji su se suprotivili
onakvoj sramnoj aneksiji (okupaciji) Crne Gore. Genocid nad Crnogorcima
ostvarivao se, prije svega, ekonomskijem mjerama, tako sto se protivnicima
ujed(i)njenja zabranjivalo sijanje njiva kako bi gladju bili izmoreni.
Sluzbu i pensiju su mogli dobiti samo oni koji poloze zakletvu
Karadjordjevicima, priznaju okupatora i denacionalizatora. Ljudi se
ucjenjuju hranom. Humanitarna pomoc jevropskijeh zemalja i Rusije
dijeljena je iskljucivo preko srpske vlasti samo njezinim pristasama, ili
onijema koji ce to postati. Srpska vlast otima reparaciju i rekvizicije.
Udaraju se dacije (porezi), visi mnogo nego u Srbiji. Vrsi se monetarna i
ekonomska zavjera suproc Crne Gore. Unistava se perper, crnogorska moneta.
Crna Gora nazaduje u svakom pogledu, posebito ekonomskom. Cilj je da bude
podredjena i potpuno ekonomski zavisna od Srbije. Naporedo se siri "krtolasta"
i "krmacasta" propaganda i ideologija da je "jedini
spas" u ujed(i)njenju i da "Crna Gora ne moze bez Srbije",
iako je vijekovima, u mnogo tegotnijem okolnostima, sama opstajala.
Crnogorci se planski raseljavaju izvan Crne Gore, a pomocu njih se vrsi
"etnicko ciscenje" Albanaca na Kosovu. U
najtegotnijemu polozaju su "zelenasi", komiti, crnogorski
domoljubi i njihove famelje. Zigosu se kao izdajnici, separatisti i sl.
Progone se i kastigavaju, oduzimaju im se plate i pensije. Ponizavaju i
sikaniraju se na svakojake nacine. Zazdili su nekoliko tisuca kuca. U
kucama su sazegli i famelje, a pojedine clanove primoravali to da motre.
Ubijeno je vise tisuca ljudi, a po nekijem svjedocenjima i vise desetina
tisuca. Crnogorce apse i zare po kazamatima. Muce ih, zlostavljaju i
unistavaju. Poznat je i izum umorstva zena pomocu macaka. Siluje se i
pljacka, pa se onda domovi uzde. Rodoljubi se bacaju u jame. Vjesala nicu
po Crnoj Gori. Po kucama se rasporedjuje srpska vojska i kontra-komiti.
Hrani ih sirotno, opljackano i pregladnjelo stanovnistvo po nekoliko
mjeseci. O kakvom je zulumu rijec poveljava i cinjenica da su pojedini
roditelji u novinama oglasavali nagradu za onoga koji im ubije ili prosoci
sina jedinca – komitu. Naravno, da to nijesu radili dobrovoljno, sto
mrze svoju djecu, nego iz straha za ostalu porodicu. Komitovanje se, cak,
i svjesno podrzava, kako bi se narod sto vise izmucio, medju se zakrvio i
za to optuzio kralja Nikolu i komite. Cak
i po izjavama poznatijeh velikosrba, ova okupacija je bila po mnogo cemu
tegotnija od austrijske i ostalijeh u Crnoj Gori. Austrija je bila
okupator, a Srbija i denacionalizator Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori,
unistitelj Crne Gore. Na to upozoravaju i poznati ujed(i)nitelji, ne
krijuci svoje razocarenje i krvave zablude "Nemanjine pravde i istine
ognjem i macem", svetosavskoga fundamentalizma koji djavoljijem
sjemenom mrznje zatrova Crnu Goru, odvoji Crnogorstvo od cojstva, vjerne
Muslimane, Albance i Hrvate odvoji od Crne Gore i Crnogorstva. Da je ta
"vaskrsnula Nemanjina pravda" "prevrsila Bozju i narodnu",
dokazuje i to da je cak i ondasnja beogradska pecatnja ustvrdila da "to ni Turci nijesu
radili, sto cine beogradske kesedzije i demokrati". Pominju se i
cetrnaest zlocina u Crnoj Gori, koje su fasisti cinjeli u saveznickijem
drzavama. Sa
ukinutom crnogorskom drzavom, ideolosko-inatski i cinicno
se ponizavaju zasluge crnogorske vojske, crnogorska slavna istorija i
nasljedstvo. Ponizavaju se crnogorski oficijeri i ostali cinovi, barjaci i
ratnicki podvizi Crnogoraca. Zabranjuje se nosenje, isticanje i
posjedovanje crnogorskijeh drzavnih i ostalijeh simbola. Kastigava se
nosenje autenticne crnogorske nacionalne kape. U stvari se falsifikuje
crnogorska kapa. Tada se na nju utiskuje oni zig su cetiri ognjila, kao
vanjski biljeg posrbljenijeh Crnogoraca. Vrsi
se svekoliki kulturni genocid nad Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori.
Preinacava se i falsifikuje Crnogorska istorija, kultura i
sve samoniklo. Razuraju se crnogorski spomenici. Dekretom
regenta Aleksandra Karadjordjevica ukida se autokefalna Crnogorska
pravoslavna crkva i osniva Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Skrnave
se crnogorske crkve i manastijeri, nipodastavaju crnogorski sveci. SPC u
Crnoj Gori vrsi posrbljavanje Crnogoraca. Ne postuju se i ukidaju zakoni CPC. Svjestenici se
degradiraju i dovode na "prosjacki stap". Svudier se brise ime
Crne Gore, koja vise ne postoji ni kao geografski pojam. Umjesto njega se,
mnogo poznije, daje ime Zetska banovina. Krese se ijekavica,
a uvodi ekavica, zatire se crnogorski jezik. Takvo
stanje ostaje tokom citave Versajske Jugoslavije koja je za Crnogorce i
ostale u njoj i za Crnu Goru, zanago, bila tamnica naroda. To ce ostaviti
duboki prt i u Drugoj Jugoslaviji u kojoj ce se bitna nacionalna obiljezja
Crnogoraca vrnuti polovicno, cesto i formalno, sto ce se iskazati u punoj
svjetlosti u tzv. Trecoj Jugoslaviji. TRAJNA AKTUELNOST
UJED(I)NJENJA, "BIJELOGA
TERORA" I BOZICNJEGA USTANKA (TRECA JUGOSLAVIJA – BUDUCNOST KAO
PROMASENA PROSLOST) Mudro
je razmotriti trajniju, objektivno dvoznacnu, istorijsku poruku, poduku i
ideju Bozicnjega ustanka 1918. goda. Tuste razloga ukazuje da je
crnogorska katastrofa u tzv. Trecoj Jugoslaviji i njezino okruzenje, iako
u novijem okolnostima i oblicima, u mnogome nalik onoj u kojoj je djelovao
stari zelenaski pokret u borbi protiv "krvavoga bijelog terora"
od 1918. goda. Bas zbog toga ne treba nekriticki, neprimjereno i emotivno
obnavljati stari pristup Crnogorskomu pitanju I metode njegovoga
rjesavanja (ciniti stare grjeske). U
neponovljivosti istorijskijeh dogadjaja, veljesrpski program je trajniji
stozer i zakonitost crnogorskoga pitanja, moze se reci, dugogodisnja
njegova sjenka i, mozda, istorijska "sudbina" Crne Gore. Vazda,
iznovice, se potezu stari, bolje reci, isti problemi, jalovo I papagajsko
ozivljavanje istijeh tvrdnji, pojmovno metodoloske aparature, metoda i
sredstava svesrpskoga djelovanja i njegove iste (stare) opacine i
tuzbalice. Kao i ranije, i danas se vaskolike velikosrpske kampanje
protivu Crne Gore i Crnogorstva tako brzo smjenjuju, jedna za drugom, po
kalupu, da ih Crna Gora ne moze ni priblizno opovrgnuti, cak ni sljedovati,
a kamo li pr(a)titi. Nista se ni u danasnjijem crnogorsko-srpskim
odnosajima sustastveno ne moze shvatiti, ako se ne dopre do saznanja o
stalnomu postojanju i, manje-vise, taj(e)nom ostvarivanju sve(to)srpskoga
osvajackoga programa. Njegov krajnji naum je unistenje Crne Gore zarad
mnjenja svesrpstva, cije je predmnijenje nistenje crnogorske nacije kao
preduslova za dugorocnije ukidanje crnogorske drzave. Toga radi, kao i
ranije, u svakom uspjehu Crne Gore vidi velju preponu za ostvarenje tog
unistavajuceg cilja. Da bi se ta genocidna svrha utajila, i danas se, kao
i 1918, siri svetosavski nacional-fundamentalizam po kojem su islam (Muslimani),
katolici (Hrvati i drugi), i Albanci nasi, toboze, najveci i jedini
dusmani. "Zaboravlja" se cinjenica da su oni bili u Crnoj Gori
iste kobi kao i "zelenasi" i ostali Crnogorci koji se nijesu
mirili sa onakvom sramnom okupacijom, te da je slavni cojski junak Krsto
(Z) Popovic saradjivao sa muslimanskijem i albanskijem komitima,
stvarajuci "ratno bratstvo". Propagandu odbojnosti prema
Muslimanima, Albancima i Hrvatima vjesto koriste partije na vlasti, da bi
zadrzale monopol na politicki "centar". Takodjer,
trajnija odlika velikosrpstva je taj(e)nost, apokrifnost, a u kriticnijem
trenucima se zasniva na goloj sili, represijama, drskosti, sirenju straha,
nesigurnosti, ucjenama, "bijelom komformizmu", kao najunosnijem
obliku konformizma u nasijem (ne)prilikama. To se, kao i ranije, postize,
prije svega, ekonomskom nadmocnoscu Srbije nad Crnom Gorom i njezinijem
drzanjem u ekonomsku i ostalu zatucanost. Ostvaruje se pomocu poznatoga
kolonizatorskoga nacela: "Unistenje (posrbljavanje) Crnogoraca i
Crnogorstva pomocu samijeh Crnogoraca". Pri tome se, i danas,
zvanicna Srbija, a zanago i partija(e) na vlasti u Crnoj Gori, ponasa po
onom "ni jeo ni luk mirisao". Kao da srpski iredentizam (separatizam)
u Crnoj Gori nije spupcen sa svojom "Maticom". Crnogorci se,
iznovice, iscrpljuju i vrte u krugu, stalno dokazujuci sami sebe, svoje
narodnosno opstojanje. Stalno se, iznova, svadjamo i medju se nacionalno
podvajamo kako bi Beograd i partije na vlasti mogli sa nama upravljati
("zavadi, pa vladaj"). Umjesto srednjovjekovne nemanjicke "pravde
ognjem i macem", "crnogorukaskoga" ultimatuma "ujed(i)njenje,
ili smrt" 1918, u novijem (ne)prilikama imamo jedan drugi, isto tako,
ucjenjivacki kalup: "Ujedinjenje (toboze "moderna federacija"),
ili gradjanski (bratoubilacki) rat", sto, opet, znaci "crnorukasku
smrt". Pod tom prijetnjom vrsio se raspad "Druge Jugoslavije",
odvajanje drugijeh republika i ostvarivanje obecavanoga (zaprijecenoga)
gradjanskoga rata. Pod tom ucjenom se odvija vas toboznji ovdasnji
visepartizam; izvrseni su izbori i (ratni) referendum o ujed(i)njenju u
"Trecu Jugoslaviju". Svako ugrozavanje partije(a) na vlasti i
tzv. Moderne Jugoslavije propraceno je stvaranjem "objektivnijeh
uslova" za krvoprolice i psihozu rata, kao glavnoga jemca za
pobjedjivanje na izborima. Od uvodjenja "totalitaristickoga
pluralizma", kod nas je, kao i prije, na djelu stalni
vojno-policijsko-velikosrpski puc u procesu. Raspad Druge Jugoslavije,
stvaranje pravoslavne Srboslavije, sadanja situacija i ovi osvajacki rat (za
vlast i teritorije), pripremani su, kao i 1918, po veljesrpskomu programu
na razne nacine: ideoloski, politicki, ekonomski i vojno. Ni ovoga puta Crna Gora nije imala sopstveni nacionalni i ratni
plan, niti svoju crnogorsku vojsku i komandu (obnavlja se "fenomen
Petar Pasic"). Opet joj ne moze bit da bude neutralna, vec se
zmijoliko gura u besmisleni rat za velikosrpske, a to znaci anticrnogorske
interese. Ponavlja
se i svakojako blamiranje Crne Gore, izolacija i ekonomska blokada, pa i
od Srbije. Ozivljava se i sumnja u, inace, gotovo nominalnu vanjsku
politiku crnogorsku, koja se, uglavnom, svodi na trazenje humanitarne
pomoci. I ovoga puta, Crna Gora je iscrpljena, ojadjena, ogladnjela,
bacena na koljena, pred ambis, odbacena od svijeh i prepustena velesrblju
u rjesavanju crnogorskoga pitanja. Ponovo se crnogorski interesi (ujediniteljsko-masonski)
proglasavaju provincijskijem u odnosaju na sve(to)srpstvo. Kao i pridje,
siri se propaganda potcjenjivanja Crnogoraca, a jedanak im se rasisticki i
demagoski podilazi kao "najboljim (elitnim) Srbima". Nastavlja
se (neprekidna) propaganda da Crna Gora ekonomski ne moze da opstane sama,
bez Srbije, i da ce postati lak plijen "spoljnijeh dusmana".
Zadah staroga genocidnoga posrbljavanja svudjer zaudara. I danas je, kao i
ranije, veliki broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije. Ponovo
se izvanjska pomoc koristi protivu stvarnijeh i istorijskih interesa Crne
Gore. i danas Crnu Goru predstavljaju oni koji ne priznaju crnogorsku
narodnost. Ponovo
na (ratni) "referendum" za ujed(i)njenje nije izasao pravi
crnogorski narod. Pod plastom "demokratije", "slobode",
borbe za "gradjanska prava i jednakopravnost", ostvaruju se, kao
i 1918, svesrpski interesi u koje se utapa i rastace Crna Gora i
Crnogorstvo. Slicnost je i u osnivanju paravojnijeh organizacija. Opet se
prica o pravnoj drzavi i gradjanskijem opcijama, ali vazda u ramu
prenaglasenijeh svesrpskih interesa (svesrpstva). Punom parom razigrano
sve(to)srpstvo igra moravac gradjanske demokratije. "Svijem
raspolozivim sredstvima" opet se vrsi diskriminacija onijeh koji su
za istinski interes Crne Gore i Crnogorstva kao posebitoga (etnickoga i
zivotnoga) principa, a forsiraju se, na razne nacine ("bijelijem
konformizmom"), pa i naoruzanjem, oni koji hoce Crnu Goru da obezlice
u Srbiji i srpskijem zemljama. Uporno se nisti crnogorska nacija i vrsi
njezino potpuno posrbljavanje (prelazom sa programa nacionalnoga dvojstva
na monisticku srpsku osnovu). Rehabilituju se dusmani Crne Gore (I.
Garasanin i dr.). Na sva cr(k)veno-pravoslavna zvona, velica se i slavi
okupacija Crne Gore 1918, karadjordjevicevska hegemonija, "krvavi
bijeli teror", genocid nad Crnogorcima i drugijem nacijama i vjerama,
te vaspostavlja sistem vrijednosti Prve Jugoslavije. To se smatra
uskrsnucem ("uskliknucem") "normalnoga stanja", nakon
visevijekovne "ostrvljene" crnogorske istorije, poslje propasti
Dusanovoga carstva. Zatire se i skopi svaki prisjet na Crnogorsku
pravoslavnu crkvu. Inatski i cinicno se uporno ponavlja da Srbija i Srbi
nijesu nikada nikoga osvajali, nego samo "oslobadjali", iako se
svi groze i zebu od njihovoga "oslobodilackoga terorizma".
Aktualizuje se borbeni poklic "Srbi – svi na okup" i "Svi
Srbi u jednoj drzavi". Na djelu je priljubiteljski i
sovinisticko-genocidni "usklik s ljubavlju" Vuka Karadzica:
"Srbi – svi i svuda"; svi stokavci se pretvaraju u Srbe tri
razlicite vjeroispovijesti, a zatijem se stokavci prevode u "stakavce".
Sve sto je samoniklo i izvorno crnogorsko proglasava se zastarjelijem.
Poskopili ne, pa ne osudjuju da smo jalovi. Opljackali ni crnogorski jezik,
pa ga prokrijumcarili kao "srpski jezik". Vrsi se stalno
presadjivanje govornijeh organa radi jednoglasja sluzbenoga,
nadnacionalnoga "srpskog jezika". Opet ni "zlu macehu"
naturaju kao "Majku". Papagajski se obnavlja oprobana
zloupotreba neslovesnoga "crnogorskog separatizma", kojom se
ukriva i taji srpski iredentizam i separatizam u Crnoj Gori. Manipulise se
sa "jedinstvom i bratstvom". Opet se samoodbrana izvitoperuje u
izdaju, a legalizuje se i velica srpski iredentizam u Crnoj Gori i sire.
Kao i 1918, siri se udarna, podjednako antisrpska i anticrnogorska,
propaganda kroz laznu dilemu: "Ko je za, a ko nasuprot Srbije (i
srpstva)", umjesto jedino pravoga, otadzbinskoga klinca: "Ko je
za, a ko protivu (suverenosti drzave) Crne Gore (i Crnogorstva)". Kao
i 1918. goda, i danas ujed(i)nitelji angazuju i rehabilituju profanisane i
kriminalne elemente. Ponovo se pokazuje da je "bjelasima"
centralizam i diktatura socijalizma i komunizma samo paravan za njihovu
staru nemirnu savjest. Konacno se ocito razotkrilo da je zvanicna "komunisticka"
doktrina o "dvojnosti crnogorske nacije" (srpske i crnogorske)
bila i ostala samo nuzna prolazna ideolosko-politicka forma kojom se
zaogrce trajniji (tradicionalisticki) koncept Nacertanija. Na
posljetku, preskacuci tuste drugijeh slicnosti i istosti, ali i bitnijeh
razlika, izmedju sadasnjijeh prilika i onijeh iz 1918. i docnije,
zakljucujemo: Prva i Druga Jugoslavija stvarale su se u (bratskoj) krvi,
raspale u (bratskoj) krvi, i ponovo se u bratskoj krvi stvara Treca
Jugoslavija. To je dovoljan jemac za nase nespokojstvo, da se ne moze
prihvatiti kao domovina, i da ce buducnost Trece Jugoslavije biti njezina
promasena proslost.
|
|
|