Make your own free website on Tripod.com

 



Visarion III Borilovic (1685 1692)


Visarion III Borilovic (1685 1692) potice iz ugledne crnogorske porodice iz Bajica, Cetinje. Po rijecima prof. dr. Dragoja Zivkovica bio je licnost dostojna preuzimanja politike zemlje u svoje ruke, u jednom od najslozenijih trenutaka za njenu poziciju. On je imao razvijen osjecaj za bremenitost situacije s kojom se suocio. Stoga nije grijesio u redosljedu vucenja poteza od prioritetnog znacaja za sudbinu zemlje. Odmah po povratku iz Peci krece u akciju za ucvrscenje i konkretizovanje oblika saradnje s Venecijom u pogledu kanalisanja vojnih akcija u daljem toku morejskog rata. Na tom planu vodi (1686) u Kotoru pregovore s novim tamosnjim providurom Batistom Kalbom. U zelji da pokaze nesebicnu odanost saveznickoj stvari, naravno, trazeci u tome adekvatnu korist za svoju zemlju, izdaje zapovijest svojem odredu (300 ratnika) koji salje u ispomoc Veneciji prilikom pokretanja akcije za osvajanje Herceg Novoga (1687), da se bori s istim onim zarom kojim su se Crnogorci odupirali Turcima na sopstvenom tlu. Odista je ova jedinica ispunila obecanje, pokazujuci zadivljujucu hrabrost u borbi s Topal-pasom na Kamenom iznad Herceg Novog.

Paralelno s borbom crnogorskog odreda koji se istakao u bici za osvajanje Novog, vladika Visarion III je morao da sa preostalim vojnim snagama, pruzi otpor snaznoj kaznenoj ekspediciji koju je na Vladikat podlovcenske Crne Gore uputio skadarski sandzak Sulejman Busatlija. Ohrabren ovom znacajnom pobjedom nad Turcima (1687), Visarion III pise pismo generalnom providuru za Dalmaciju, Kornaru, kojim ga uvjerava u potrebu jednog jakog sinhronizovanog napada na Albaniju, u kojemu bi ucestvovali svi njegovi Crnogorci, a koji bi, smatra Vladika, ustalasao sve balkanske hriscane i pokrenuo ih na definitivan obracun s Turcima.

Ugled vladike Visariona III koji je za relativno kratko vrijeme stekao i uspjehe na bojnom polju koje je postigao sa svojim Crnogorcima, toliko su razdrazili Busatliju da je donio neopozivu odluku da svim raspolozivim snagama napadne podlovcensku Crnu Goru. Apetiti njegovih porobljivackih ambicija postali su tim veci jer je imao dva neuspjela pohoda na podlovcenski kraj i dva teska poraza u sukobu s Kucima i ostalim Brdjanima (1688). Stoga on trazi ultimativno od vladike Visariona III i drugih narodnih glavara hitne dokaze o pokornosti i priznanju osmanskog suvereniteta. U protivnom, porucuje on da ce to pribaviti brutalnom silom.

Sucelivsi se s velikom opasnoscu, vladika Visarion III, sa jos 24 narodna prvaka, odlazi u Herceg Novi na sastanak s Kornarom, da mu predoci opasnost koja prijeti njegovoj zemlji i zatrazi vojnu pomoc. Ne znamo pojedinosti iz razgovora crnogorske delegacije s Kornarom. Ali da je saglasnost u pogledu daljnje saveznicke vojne akcije postignuta uvjeravaju nas u to zakljucci Opstecrnogorskog zbora u Gradcu (1688), na kojemu je, uz ostalo, odluceno da Vladikat podlovcenske Crne Gore stupi u mletacko 'podanistvo' (sto uvijek valja razumjeti kao pokroviteljstvo koje sustinski izrazava saveznicke odnose), svakako iz razloga jer je visoki mletacki namjesnik za Dalmaciju, na sastanku u Novome, dao obecanje da ce uciniti sve da se Busatlijini osvajacki planovi osujete.

Uzgred podsjecamo da je, dok je Zbor u Gradcu bio jos u toku, Busatlija organizovao vojnu ekspediciju da rastjera njegove ucesnike, u cemu, kako se zna, nije uspio. Drugim rijecima, dok je Visarion III drzao konce politicke zemlje u svojim rukama, Vladikat podlovcenske Crne Gore bio je za Busatliju neosvojiv bedem. Nije stoga cudno sto je njegova prerana smrt (1692) u pasinom taboru primljena s velikim olaksanjem.

...Smrcu Visariona III, Vladikat podlovcenske Crne Gore pretrpio je tezak gubitak. Njegov prerani odlazak s politicke scene Turci su veoma dobro iskoristili uspjesnim prodorom na Cetinje (1692). Mlecani su, s druge strane, imali razloga da ga zale jer su u njemu izgubili pouzdanog saveznika i istinskog prijatelja.