 |
|
Program
Uprava
O
nama
Mape
Zanimljivosti,
pisma, ...
Podsjetnik
o CG
Prezimena
u CG
Plemena
u CG
Obicaji
u CG
Linkovi
Slike
i amblemi
Search
Grb triju
imperija
Simbol pobjede
Izmisljeni grb
Zlatni orao Crnogoraca
Imperijalna propaganda
Heraldika pokusava da
odgonetne pojave pojedinijeh amblema, puteve njihovog preuzimanja i
problikovanja. Dvoglavi orao javlja se kao gradski grb jos u Babilonu. U
nauci se smatra da su ti motiv (orla) od Asiraca preuzeli Hetiti, narod
koji je, u istocnoj Maloj Aziji, imao drzavu (od oko 2000. Do 1225.g.
prije n.e.). Predstavu dvoglavog orla Hetiti su koristili kao ukrasni
arhitektonski sastojak.
U rimskomu carstvu
orao (jednoglavi) uziman je kao simbol pobjede. Istocno Rimsko carstvo (Bizant)
u doba dinastije Komnen, preuzima dvoglavoga orla iz maloazijskoga
kulturnog nasljedja, koristeci ga kao ukras na dvorskijem odijelima. Moze
se pretpostaviti da je dvoglavi orao simbolizirao objedinjavanje crkvene i
svjetovne moci. Tkanine sa dvoglavijem orlovima izradjivane su u
radionicama sa islamskoga podrucja.
Znacajan je podatak da
Vaseljenska patrijarsija i danas ima u svojemu pecatu dvoglavoga orla (vise
glava orla je carska kruna, u desnoj kandzi je krst a u lijevoj carska
jabuka; ispod orla, na purpurnom jastuku, prekrstena su dva kljuca koji bi
mogli oznacavati otvaranje nebeskoga i zemaljskoga zivota; iznad krune su
slova I(sus) K(rst).
U hriscanstvu je orao,
zahvaljujuci vjerovanju da posjeduje sposobnost obnavljanja mladosti,
simbolizirao vjecni zivot, pa i uskrsnuce Hristovo.
Dvoglavi orao iz
pecata Vaseljenske patrijasije, kao i sa bizantijskoga dvora, preuziman je
od nekijeh pravoslavnijeh drzava i crkava. Bizantijske princeze, prilikom
udaje na izvanjske dvorove, prenosile su nakit (prstenje I dr.) sa
predstavom dvoglavoga orla. To su isto cinjeli bizantijski freskoslikari i
kamenoresci; radeci za druge dvorove, koristili su dvoglavoga orla kao
ukrasni motiv. Neki dvorovi preuzimanjem bizantijskog orla ispoljavali su
i pretenzije prema Bizantu. Al. Solovjev govori o tome da su slovenski
vladari – stupanjem u "krug vizantijske kulture" – nosili
odijela od tkanina na kojima je predstavljen dvoglavi orao. Ruski knez
Ivan III, posto se ozenio bizantijskom princezom (1472), sinovicom
potonjega bizantijskog cara Konstantina IX, kao grb uzeo je bizantijskog
dvoglavog orla, sto znaci da je to ucinio istodobno, kad je i Ivan
Crnojevic uveo ti isti grb kod Crnogoraca. Posto je Bizant bio vec pao, a
Vaseljenska patrijasija ostala pod Turcima, tada se u Rusiji javlja
osvajacka ideja, da je Moskva "treci Rim" i (nova) "zastitnica"
pravoslavlja.
Kada je papa Lav III
obnovio Zapadno Rimsko carstvo, krunisavsi 800. goda Karla Velikoga za
cara, preuzet je, iz tradicije staroga Rima, (jednoglavi) orao kao
obiljezje carskog dostojanstva. Docnije, od 1401. Do 1806. goda, uzet je
dvoglavi orao za grb germanskoga Svetoga Rimskog Carstva.
Dvoglavog orla imalo
je vise feudalnijeh porodica na Zapadu, kao sto je poznata italijanska
porodica Este, koja je, od XIII st., vladala Ferarom i Modenom, i dala
vojvode i crkvene velikodostojnike. (Na stitu svojega grba imala je, pored
ostalijeh simbola, i dva dvoglava orla)
U Srbiji se javljaju
promjenljivi amblemi i ukrasi (ljiljan, sljem, bizantiski dvoglavi orao),
"nepovezani u cjelinu grba" za sve vrijeme trajanja nemanjicke
feudalne drzave. Neki autori pozivaju se na portolan (vodic) A. Dulcerta,
za koji se zna kada je pisan (1339?) i tvrde da je sredinom XIV st.
dvoglavi orao bio "simbol" srpske drzave, ali se tu ne radi o
grbu, jer na crtezu dvoglavi orao je, bez stita, apliciran na zastavu. Grb
u obliku dvoglavoga orla u Srbiji se javlja u vrijeme Stefana Lazarevica,
posto je proglasen, u Carigradu, za despota, sto je izraz njegovoga
vazalnog odnosaja. O tom grbu nalazi se podatak kod Urliha Rihentala, iz
druge decenije XV v.
Neki srpski autori su
smatrali da se dvoglavi orao kao simbol prvi put javlja na sakosu humskoga
kneza Miroslava, koji je prikazan kao ktitor u crkvi Sv. Petra u Bijelom
Polju. Kasnije arheoloska i istorijska istrazivanja dovela su u sumnju to
datiranje, pomjerajuci vrijeme nastanka freske izmedju 1264. i 1305. g,
kao ktitorstvo kneza Miroslava, vidjeci u toj ulozi kralja Urosa. Iz ovoga
se moze zakljuciti da to pitanje ostaje otvoreno.
I za srpski grb u
obliku krsta sa cetiri ognjila, koji je takodjer bizantijski amblem, iz
vremena dinastije Paleologa, sa prvom simbolikom: krst, izmedju cijih
kraka su upisana cetiri slova B (basileus). Neki autori se domisljaju da
bi mogao biti sredinom XIV st. grb Srbije, i ako ni kao porodicni ni kao
drzavni grb u srednjovjekovnoj Srbiji "nije nikad postojao" (V.
Karic). Tvorac te legende je Mavro Orbini, autor Kraljevstva Slovena
(1601), koji je, izmedju ostalog, i neke grbove izmislio, "u nekoj
maglovitoj patriotskoj teznji", medju kojima i grb u obliku krsta sa
cetiri ognjila. U XVIII vijeku, kada je vladala grbomanija, ti izmisljeni
grb (kao i oni u obliku dvoglavog orla) vise puta je variran i prepecatan
(H. Zefarovic, Z. Orfelin i dr.), pa zahvaljujuci takvoj popularizaciji
Orbinijev grb stvarno je i postao grb vazalne Srbije, 1835. godista.
Medjutijem, posto se Milan Obrenovic proglasio za kralja Srbije, 1882. g.,
uveo je kao grb – dvoglavoga orla, na cije je grudi apliciran raniji grb
– krst sa cetiri ognjila.
Stojan Novakovic je
utvrdio da se prvi poznati grb u Crnoj Gori javlja u vrijeme dinastije
Balsica, u osmoj deceniji XIV v; srebrna repata zvijezda na crvenom polju,
a na celenci vucja glava s vratom. U vrijeme dinastije Crnojevica u Crnoj
Gori grb je predstavljao: zlatni dvoglavi orao, sa krunicama na
glavama. Moze se opravdano pretpostaviti da je Ivan Crnojevic preuzeo grb
(dvoglavi orao) od albanskog velikasa Skenderbega (Djurdja Kastriota),
poslije njegove smrti (17.01.1468), izrazavajuci tako feudalni legitimitet
prema Skenderbegovim teritorijama, jer je Skenderbegova sestra Marija bila
majka Ivanova.
Crnogorski dvoglavi
orao, kome je kasnije dodat lav, ostaje, sve do likvidacije Crne Gore kao
suverene drzave (1921), trajni drzavni grb koji se javlja i na drzavnijem
pecatima ("Mohur vse Cernie Gori", "Pecat Crnogorskoga
praviteljstvujuscega senata"). Grb Crnogorske pravoslavne crkve iz
sredine XVIII vijeka sadrzi dvoglavoga orla sa krunom, dvije ruke u oklopu,
stit s prekrstenijem kljucevima (kao i na Pecatu Vaseljenske patrijasije),
s krstom, s lijeve, i mitropolitskijem stapom s desne bande.
Crnogorski grb i
zastavu iz vremena knjaza Danila, prezentirao je, u Bibliografskom
vjesniku (1982), naucnoj javnosti dr Jevto M. Milovic, po knjizi o
grbovima njemackog autora Siebmachera, koja je pecatana 1857. godista.
Posto je dvoglavi orao,
sa varijacijama u postavci krila, broju pera, i boji bio grb triju
imperija (Bizantijskoga Carstva, germanskoga Svetoga Rimskog Carstva i
Ruskoga Carstva), kao i jos nekijeh drzava i feudalnih porodica - nije
moguce govoriti o originalnosti osnovnoga motiva.
Insistiranje
imperijalne propagande na asimilatorskoj upotrebi srpskijeh drzavnijeh
amblema dobilo je drasticne forme posljednjijeh godista u odnosu na
crnogorski narod. Propagatori su uvjereni da je to znacajno sredstvo (kao
oglasavanje slovenskoga pisma cirilice - "srpskom", sprjecavanje
Crnogoraca da svoj jezik nazovu crnogorskijem, itd) za pretvaranje
drugijeh naroda u tzv. srpski politicki narod. Zato se pokusava
ubijediti crnogorski narod da je grb Kraljevine Srbije jedinstven i
originalan, a da je crnogorski grb "proizasao" iz nepostojecega
grba iz doba dinastije Nemanjic. Pri tome, najbitnije je Crnogorce dovesti
u situaciju da zaborave sopstvene grbove i svoju tradiciju. Toga radi je
koriscen srpski grb: krst i cetiri ognjila kao sto je cinjeno, pocetkom XX
vijeka, po Makedoniji, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, zbog lakoce pisanja
i la`nog znacenja koje je pridavano ognjilima ("Srbin ima cetir slova
stara / samo sloga Srbina spasava / Srbi braco svi na desno krilo / ne bi
l' nase sve do kraja bilo").
Monitor
Vijesti
politika
drustvo
Pobjeda
politika
aktuelnosti
Medija
klub
Montenegro.com
MNNews on line
Nezavisna
CG
Radio
Crne Gore